Sjećanje na Zoranića

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
zagar_petarzoranic
Filip BRALA
Na zidu obiteljske kuće Žagarovih u Ražancu, u kojoj provodi svoje umirovljeničke dane, među dragim uspomenama s mora, brodskim kompasima i feralima, visi i velika fotografija plamtećeg Zoranića

S navoza Trećeg maja Petar Zoranić je u more skliznuo 20. rujna 1959. godine, a u zadarsku je flotu svečano uvršten 27. kolovoza 1960. Bio je to tanker nosivosti 25.400 tona, dug 192,3 i širok 25 metara. Pokretale su ga dvije parne turbine švedske tvornice De Laval ukupne snage 12.500 ks pa je tako veliki brod plovio iznimno brzo - 17,5 čvorova. Bio je najsuvremenije opremljen pa su pomorci koji su dobili posao na Zoraniću među kolegama smatrani posebno sretnima. Njihova sreća, pokazat će se ubrzo, bila je kratka vijeka.

U crnomorskoj luci Tuapse 13. prosinca 1960. Petar Zoranić je posljednji put odriješio konope i zaplovio na ruti prema Hamburgu, nakrcan teretom od 12.065 tona lako zapaljivog benzina i 11.330 tona dizelskog goriva. Tankerom je zapovijedao jedan do tada najuglednijih pomoraca kapetan Anton Sablić iz Kostrene, koji je kroz Bospor prošao više od stotinu puta. Na Zoraniću su ukupno bile 52 osobe, 50 pomoraca i supruge dvojice od njih. Na brodu se tog jutra prije 49 godina našao i 31-godišnji Dušan Žagar iz Ražanca. Nitko od svih tih mornara nije ni slutio da će sutradan u Bosporu zaploviti ravno u katastrofu.

Sat iza ponoći, 14 prosinca, Zoranić je doplovio u Bospor, a koju minutu poslije dva sata na tanker je došao brodski agent koji je posadi podijelio poštu iz domovine. Kako su slijedeća pisma trebali dobiti tek u Hamburgu, pomorci su te tamne i oblačne noći nestrpljenjem čitali prispjelu poštu. Brod je sigurno plovio, udaran jugom snage 5 do 6 bofora. Uz kapetana Sablića na mostu je bio i turski peljar Cevdet Cukukci. Prema kasnijim rekonstrukcijama nesreće, Zoranić je mirno plovio uz azijsku obalu Bospora, poštujući propise o plovidbi u tjesnacu. Sve je teklo mirno do trenutka kad je 4,5 milja sjeverno od Istanbula, bočno od mjesta Khanueh, na radaru zamijećen veliki brod koji je izravno sjekao Zoranićev kurs. Radilo se o grčkom tankeru World Harmony koji je prazan plovio također iz Crnog mora.

Na Zoraniću su se odmah oglasile snažne sirene upozorenja. Naš je brod upozoravao da skreće ulijevo, još bliže azijskom kopnu, kako bi grčkom tankeru ostavio više prostora za manevar. No, odgovora nije bilo. Grčki tanker plovio je bez peljara pogrešnom stranom tjesnaca i zapovjednik kapetan Aristotelis Badzis nije reagirao na upozorenja. Zašto je tako postupio i zašto nije reagirao na upozorenja sirenom sa Zoranića, nikad se neće znati. Na mostu World Harmonyja nitko, naime, nije preživio.

Kobni tank s benzinom

U 2.40 sati pramac velikog crnog grčkog tankera silovito se zabio u desnu pramčanu stranu Zoranića, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Istog trenutka strahovita eksplozija odjeknula je morskim prolazom između azijskog i europskog dijela kopna, pretvorivši cijeli Bospor u golemo plamteće more. Vatra i eksplozije stale su proždirati Zoranića i World Harmony, na kome su eksplodirale benzinske pare u tankovima.

- "Bio sam ložač u kotlovnici i u trenutku sudara odrađivao sam svoju smjenu s kolegom Josom Katačićem", prisjeća se Dušan Žagar. "Odjednom smo čuli nekakav čudni, gluhi udarac, ali ni pretpostaviti nismo mogli da je brod udario u drugi brod. Računali smo da je možda udario u kraj, u obalu, jer smo znali da prolazimo kroz uski prolaz Bospora i nismo se uzbuđivali."

Dušan Žagar i Joso Katačić nastavili su raditi svoj posao sve dok se iz ventilacijskih otvora nije počeo pojavljivati gusti dim. "Tada smo shvatili da smo se zapalili", kaže Žagar. Sistem za prozračivanje povukao je dim požara koji je već plamtio i Joso Katačić i Dušan Žagar odlučili su brzo krenuti gore, na palubu. "Tada sam Josu zadnji put vidio, skočio je u more i nije preživio." Žagar kaže da među mornarima koje je sretao u tih nekoliko kratkih trenutaka prije skoka u more nije bilo panike.

"Sreo sam kuhara Juru Žunića"- prisjeća se nekadašnji ložač na Zoraniću. "On se premišljao hoće li skočiti ili ne pa sam ga upitao što čeka. Skočili smo nekako u isto vrijeme, ali ni Jure nije preživio. Nije imao snage doplivati do kraja". Iako je obala bila relativno blizu, 150 metara daleko, za plivanje do obale trebala je željezna snaga. Morao si posjedovati kondiciju Veljka Rogošića da bi uopće izvukao živu glavu. Bosporskim kanalom vladale su jake struje čija je brzina bila i do pet milja na sat, posvuda je vladao kaos i pomutnja, činilo se da i samo more umire u bosporskoj agoniji. Kroz parajući zvižduk vjetra čuli su se krici i pozivi u pomoć.

Borba za život

Dok su se vatreni valovi rasprskavali nad njim, Dušan Žagar je očajnički plivao prema europskoj obali Bospora. Nedostajalo mu je zraka, gušio se, na trenutak je ugledao svoje prijatelje i kolege kako izgubljenih očiju pokušavaju izbiti iz gorućeg mora, a onda opet nije vidio i čuo ništa osim vatre, dima i eksplozija. Pokušavao se pridržati za nešto, ali ničeg nije bilo. Grčevito je plivao dalje a valovi su ga stalno vraćali natrag. Jedva se održavao na površini, nagutao se i mora, u jednom trenutku izgubio je kopno iz vida, ali se trudio ne izgubiti pravac.

Izudaran vjetrom i valovima, napola živ, s mukom se probijao naprijed, bez pojasa za spašavanje. "Stalno sam mislio kako se pod hitno moram riješiti teških radnih cipela, pokušavao sam i pokušavao, dok ih na koncu nekako nisam uspio izuti. Nekako mi je odmah bilo lakše." Nošen valovima svom se snagom borio protiv utapljanja. Krvarila mu je ruka, ali nije osjećao bol. Kako se približavao obali, snaga ga je napuštala, bio je potpuno iznemogao. Iscrpljen, nastavio je plivati, s uvjerenjem da ne dopusti da ga panika natjera da izgubi kontrolu. Cijeli život proveo je na moru, ali nikad kao te noći nije razumio i cijenio značaj dobrog plivanja.

"Odjednom sam osjetio kako ne mogu više"- govori Dušan Žagar kroz suze. "Tu, na udaljenosti od nekoliko metara od obale, počeo sam osjećati kako padam u nesvijest od iscrpljenosti". Zadnje na što je pomislio prije nesvjestice bila je supruga Nevenka i osmomjesečni sinčić Zoran. "To mi je dalo snagu", kaže Žagar. Očajničkim naporima napravio je još nekoliko zaveslaja dok su ga valovi gurali natrag, a onda je naglo osjetio udarac o rub betonske obale. "Kad sam stigao do obale, već sam bio onesviješten. Počeo sam tonuti ali onda su me naglo ščepale nečije ruke i izvukle na kraj. Bio sam spašen."

Dušan Žagar kaže da se uspio spasiti zato što je zaplivao prema udaljenijoj europskoj obali Bospora, a ne kao većina prema bližoj azijskoj. "Baš je na našoj strani broda izbio najveći požar pa su ljudi ginuli u moru tako da ih je zahvatila vatra ili ugušio gusti dim." Dok su se pomorci borili za goli život, cijeli je Istanbul bio na nogama, tisuće ljudi izašlo je na obalu promatrati prizor užasa. Plamen se dizao desetcima metara uvis, požar je zaprijetio i skladištima nafte na obali, no još veća tragedija je izbjegnuta. Ipak, ni brza intervencija vatrogasaca i vojnika nije spasila desetke kuća na obali u zaljevu Beykoz. Nošeni vjetrom, gorući su se brodovi nasukavali: World Harmony u samom zaljevu Beykoz, a Zoranić na obližnji plićak, Selvi Burnu. Plutajući prema obali, Zoranić je udario u usidreni veliki putnički brod Tarsus koji se istog trenutka zapalio. Bospor je bio pakao te noći, pakao koji je bez milosti proždirao.

Tek ujutro, 15. prosinca 1960. godine, zbrojila se tragična bilanca. Na Zoraniću su bile ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i supruge dvojice od njih. Spasilo se 29 mornara i obje žene. Među njima nije bilo kapetana Sablića koji je nestao sa svojim brodom. Na grčkom tankeru koji je prazan plovio u Novorosijsk, preživjelo je samo 12 od 41 člana posade a u ukupnom broju od 53 mrtva našao se i peljar sa Zoranića, te dvojica turskih carinika koji su poginuli na brodu Tarsus.

Dušan Žagar i danas se naljuti kad se sjeti da su turske novine nakon nesreće pisale da je posada Zoranića skrivila sudar brodova. "Nakon nekoliko dana ipak se doznala prava istina. Mi smo plovili propisno, a Grci su prešli na našu stranu i udarili u nas. Mi preživjeli ostali smo još 15 dana u turskoj bolnici na oporavku i za to vrijeme dali smo istražiteljima iskaze. Istraga je pokazala da smo bili nepravedno optuženi kao krivci za sudar i tragediju."

Tužna priča o Petru Zoraniću time nije bila okončana. Nasukan na plićaku Selvi Burnu, zadarski je brod gorio i dalje potresan povremenim eksplozijama. Pokušaji gašenja nisu uspjeli i nitko se više nije usuđivao prilaziti nesretnom brodu. Gorio je tako nasukan sve dok svih 25.000 tona nafte i benzina nije izgorjelo - sve do 6.veljače 1961. godine, punih 55 dana nakon nesreće. Od novog broda, do tada najvećeg ikada izgrađenog na jadranskim navozima za domaće brodare, tankera kojim su se ponosili i brodograditelji Trećeg maja i pomorci zadarskog Jugotankera u čijoj je floti plovio - ostala je samo crna olupina koja je na kraju završila u rezalištu.

Dušan Žagar kaže da nije imao snage otići na identifikaciju četiri pronađena tijela. "Nisam mogao, nisam imao želudac za to. To su bili moji prijatelji i braća, ljudi koje sam volio i poštivao. Nisam ih želio pamtiti kao utopljenike. Želio sam ih upamtiti onakve kakvi su bili, žive, vrijedne i poštene".

Nakon osam mjeseci bolovanja Dušan Žagar je ponovo zaplovio, nakupivši na koncu 50 godina pomorskog staža. I nakon havarije nastavio je ploviti na tankerima, a nakon svega je ponovo, ploveći ovaj put na tankeru Progres, u Indijskom oceanu doživio požar. "Opet smo se bili zapalili", kaže Žagar tvrdo. "Samo ovaj put bez žrtava."

Na zidu obiteljske kuće Žagarovih u Ražancu, u kojoj provodi svoje umirovljeničke dane, među dragim uspomenama s mora, brodskim kompasima i feralima, visi i velika fotografija plamtećeg Zoranića. Osim te fotografije Žagar čuva i vjerojatno najmanju uspomenu s nesretnog broda - ključ svoje mornarske kabine koji mu je ostao u džepu radnog odijela. "Eto, to je sve što je ostalo od Zoranića", reče Dušan pa mu opet zadrhti glas i suze nagrnu u umorne oči, "Sve što je ostalo iza velikog broda i velikih ljudi."

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)