Školarci “okupirali” autobuse

Dugo već vozim za Liburniju i zaista mogu reći da mi je ruta Puntamika – Borik najdraža, jer je to ujedno i “najkulturnija” gradska linija. S učenicima nemam nikakvih problema, razumijem ih, jer i ja sam nekad bio njihovih godina. Vozači najviše neugodnosti dožive na linijama rubnih gradskih naselja, kaže Tomo Štajdohar, vozač Liburnije

Početak drugog  polugodišta doveo je do gužvi  po autobusima i autobusnim  postajama. Tako određene  gradske autobusne linije postaju poprište učeničkog defilea, i ujedno mjesto međusobnih ćakula i školskih  anegdota.
Učenička ruta počinje na  Autobusnom kolodvoru, gdje  učenici iz obližnjih naselja  presjedaju s prigradske na  gradsku liniju. Na Maloj pošti  im se pridružuju školski kolege iz grada, te se put nastavlja prema srednjim školama u smjeru Borika.
No, vožnja autobusom u  školu nije dio svačijeg učeničkog života, ali jest učenika  koji pohađaju Hotelijersko-turističku i ugostiteljsku  školu te Gimnaziju Franje Petrića. Ti učenici će zasigurno  cijeli život pamtiti kakav je  osjećaj čekati autobus, i ujedno steći nova poznanstva, a  neki možda i nove ljubavi,  dok je nekima možda to ružna  asocijacija na školu koja im  nije baš najdraže životno razdoblje. Ujedno će i pamtiti  kakav je osjećaj zimi se smrzavati, a u autobusu nema  mjesta, ili pak kad zatopli  kako je izaći iza autobusa  “mokar kao čep”.
Budući da se tu radi o  većem broju đaka, Liburnija  je osigurala dodatne gradske i  prigradske linije koje služe  kao ispomoć regularnim linijama. Od prigradskih linija,  najbitnije je bilo pojačati liniju iz pravca Biograda i Pakoštana, dok je najfrkventnija  gradska “školska” linija Puntamika (Borik).
– Dugo već vozim za Liburniju i zaista mogu reći da  mi je ruta Puntamika – Borik  najdraža, jer je to ujedno i  “najkulturnija” gradska linija.  S učenicima nemam nikakvih  problema, razumijem ih, jer i  ja sam nekad bio njihovih  godina. Vozači najviše neugodnosti dožive na linijama  rubnih gradskih naselja, dok  su linije šireg gradskog centra, za nas top rute, kaže  Tomo Štajdohar, vozač Liburnije.
Vremena se mijenjaju, pa  tako i generacije. Djeca se  čine mirnija i zaista se ne  događa puno incidenata po  autobusima kao nekad. Jedino što ostaje tradicionalno  kad su “dišpeti” u pitanju, to  su interijeri autobusa oličeni  brašnom i vodom kad je kraj  školske godine. A drugi već  tradicionalni “dišpet”, je švercanje po autobusima bez karte. Vjerojatno iz generacije u  generaciju postoje nove i poboljšane metode tog starog  načina “snalaženja”, no ne radi se o velikim brojkama,  budući da se učenicima sve  više izlazi u susret spuštajući  im cijene godišnjih pokaza,  zbog čega im se ne isplati  riskirati da budu uhvaćeni u  prekršaju od strane kontrole.  Za siječanj je cijena đačkog  pokaza 75 kuna.