Prezreni ubijaju iz dosade

Kod nas mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu jer su godinama instrumentalizirani i oni danas jednostavno traže svoj prostor. Čini se kako ovaj put to rade kroz nasilje. Nisu se ostvarili kroz programe koje im nudi društvo i frustrirani i zanemareni okreću se drugim sferama. Kako nemaju pametnijeg posla, nasilni su iz zabave i u svom dokoličarenju, na žalost, ubijaju
Jedan od najboljih hrvatskih poznavatelja “problematike” mladih, autor brojnih znanstvenih radova i knjiga, profesor Zlatko Miliša, pročelnik Odjela za pedagogiju na Sveučilištu u Zadru prokomentirao je problem kojim se posljednje dvije godine intenzivno bavi. Rastuće nasilje među mladima predmetom je brojnih rasprava na ulici i u medijima, međutim, naš sugovornik naglašava kako se u društvu često nepravedno zapostavlja nasilje nad mladima. Današnju generaciju koja se na ulicama iz čiste dokolice prepušta nasilju, Miliša karakterizira kao mlade ljude koje je svojom nebrigom društvo zapravo iznevjerilo.
– Problem je prvenstveno duboko sociološke prirode. Približavamo se trenutku u kojem se relativiziraju vrijednosti obiteljskog odgoja i općenito tradicionalne vrijednosti. U tom determiniranom kaosu najviše stradavaju mladi. Oni su, ne izgubljena, već izigrana generacija. Njihovo desetljećima akumulirano nezadovoljstvo posljedica je toga što im je nemogućue kreativno izraziti vlastite potencijale. Dijete koje je u krizi identiteta i ima nizak stupanj samopouzdanja najčešće je destruktivno i autodestruktivno. Osim toga, to je jedna skeptična generacija koja je apatična, apolitična i okrenuta svom individualnom svijetu. Zanimljivo je da se skepticizam među omladinom pojavio i famozne ’68 godine. Tada se skepticizam prelio u jednom konstruktivnom smjeru kada su se studenti pobunili. No, danas je riječ o destruktivnom i autodekstruktivnom trendu zbog čega smo i svjedoci nasilja među omladinom.
Razbibriga – ubiti dan
* Zašto se ’68 taj skepticizam kanalizirao u tom pozitivnom smjeru, dok je danas riječ o ovom negativnom trendu kada, praktički djeca, šetaju ulicama, traže različite i kažnjavaju ih zbog toga?
– Tada su mladi bili protiv birokratizacije društva. Protiv jednog atrofiranog društvenog aparata i istinskih problema koji su mučili ondašnju mladež i društvo. Današnjoj omladini, neka se ne ljute, je podvaljeno i oni su to bez kritičnog razmišljanja “popili”. U Portugalu i Italiji studenti su izišli na ulice zbog komercijalizacije sveučilišta, ali nisu prepoznali komercijalizaciju društva koja je do svega dovela. Mladi su se uhvatili za krivu udicu i počeli su se, kao i socijalni nojevi u društvu, baviti liječenjem posljedica.
* Do kakvih zaključaka ste došli nakon dugogodišnjeg istraživanja mladih, njihovog ponašanja, navika i načina na koji provode vrijeme?
– Zadnja istraživanja pokazuju da slobodnim vremenom današnje mladeži prevladava dokoličaranje. Ubiti dan postala je glavna razbibriga, a istodobno jača i ovisnost o medijima čije sadržaje karakterizira ispraznost. Desetina učenika posljednjih razreda osnovne škole ovdje u Zadru uz televiziju provodi više od pet sati dnevno, a gotovo isto toliko uz računala.
Uzrok tome je što društvo djeci ne nudi nikakve sadržaje. Djecu ne odgajamo dogovorno niti ih učimo kritičnom razmišljanju. Čitav niz aktivnosti je zapostavljen i problem s djecom u Hrvatskoj je potpuno odsustvo empatičnosti. Razvoj suosjećanja za različitost. Je li  to suosjećanje prema djeci druge nacionalnosti, je li u pitanu suosjećanje s djecom s posebnim potrebama ili roditeljima… Sasvim je svejedno jer suosjećanja, na žalost, nema.
* Što je dovelo do takve situacije i društva u kojem pojedinci ne znaju prepoznati probleme jedni drugih? Kako je došlo do banalizacije sadržaja u školi i izvan nje?
– Godinama se te frustracije mladih akumuliraju jer društvo za njihove potrebe ne brine. To nije problem samo hrvatskog društva. Prisjetite se 2005. godine kada su se u predgrađima Pariza pobunili mladi koje je društvo segregiralo zbog porijekla. U Danskoj je proveden projekt “Svjedoci kaosa” kojim se ta izigrana generacija pokušala na neki način rehabilitirati. Projekt je u apatičnoj generaciji probudio osjećaj važnosti pokrećući volonterske i slične aktivnosti kroz koje su mladi osjetili svoju vrijednost. Kod nas mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu jer su godinama instrumentalizirani i oni danas naprosto traže svoj prostor. Čini se kako ovoga puta to rade kroz nasilje. Nisu se ostvarili kroz programe koje im nudi društvo i frustrirani i zanemareni se okreću drugim sferama. Kako nemaju pametnijeg posla, nasilni su iz zabave i u svom dokoličarenju, na žalost, ubijaju. Mladi ljudi teže tome da se ostvare, a ova apatična generacija danas je postigla cilj kada napuni stupce “crne kronike”.
Ne vidim nikakve programe
* Kakvim ocjenjujete programe koji se trenutačno provode u Hrvatskoj, a koji su orijentirani na mlade.
– Ja ne vidim nikakve programe. Neka me demantira bilo tko iz prakse, to su sve kvazi programi na papiru koji ispunjavaju norme i obveze. Nacionalni program djelovanja za mlade apsolutno nije obligatoran, već je to više nekakav popis želja. Školski preventivni programi također ne postoje. Postoji UNICEF-ov projekt koji se provodi u Hrvatskoj, ali i on je u svojoj osnovi orijentiran na “bullying”, a ne na nasilje nad mladima. Ne treba smetnuti s uma da je nad većinom nasilne djece izvršeno nasilje. Svi su pristali biti vatrogasci, no ključno je da izostaje koordinacija. Toga između institucija nema. Ne postoji koordinirana akcija između “socijalnih nojeva” poput MUP-a, pravosuđa, Ministarstva obrazovanja, međugeneracijske solidarnosti, zdravstva… Ne postoji koordinirana nikakva akcija preventivnih programa, izvanškolskih aktivnosti ili promoviranja empatičnosti među mladima. Nitko neće priznati krivnju, a u cijeloj situaciji “profitira” kućepaziteljica zvana televizija. Od generacija djece stvaramo armiju imitatora umjesto da stvaramo inovatore.
* Koja rješenja mogu ponuditi ljudi iz znanosti odnosno oni koji su kroz istraživanja i promatranja dijagnosticirali problem?
– Ključ je jednostavan. Dajmo povjerenje tim mladim ljudima i razgovarajmo s njima. Neka sami promišljaju o tome kakav je svijet oko njih, neka sami budu kreatori društva. Ukratko, dati im vjetra u jedra. Samo im treba stvoriti okruženje u kojem svoje ideje mogu ostvariti. Svako dijete u nečemu može biti najbolje. Dobar pedagog mora pronaći interes djeteta, ako ne u školskim, onda u izvanškolskim aktivnostima. Dijete mora osjetiti da se netko za njega brine, poklanja mu pažnju i sluša ga. Kada se afirmira u glazbi, likovnoj kulturi, bilo čemu, ono će biti zadovoljno.