Mojih 27 litara mlijeka

ŠKOLSKI SAT U UGANDI
S obzirom na to da su moje škole davno završene i prekinute, nikada ne gledam emisiju Školski sat (a ne vjerujem ni da su se školarci baš ubili od gledanja), osim kada zabunom programiram snimanje drugog umjesto prvog programa HRT-a, pa umjesto Inspektora Vinka, snimim Školski sat o volonterki koja radi u Ugandi. Pa kada sam snimio, onda sam i malo pogledao i ne mogu reći da je bilo nezanimljivo. Žena imena Dragica Kopjar osnovala je humanitarnu udrugu i sada volontira u Ugandi. Predstavljena je malo čudno – osnivačica i volonterka udruge Plavi anđeo. Bilo bi logičnije da je “predsjednica” ili “voditeljica”, ali dobro. Može i ovako.
Dakle, gospođa je bila vrlo ugodna, a i voditelj nije bio loš, samo da mu se nije omaknulo nekoliko nepotrebnih pitanja tipa “jesu li ove crteže djeca slikala u školi, ili su to radili u svojim domovima?” Kao da je to važno. No bio je i vrlo aktualan s pitanjem u kojem je uspoređivao korištenje mobitela kod njihove i naše djece (tamo nemaju ni struju). I onda, posve neočekivano, u pola emisije ide prilog o drugoj jednoj udruzi (mislim Anđeosko srce ili tako nekako) i njihovim, aktivnostima, da bi se onda opet vratili na prvu gošću. Saznajemo da je ta druga udruga isto aktivna i da su skupili dosta toga, a ova prva (sad se ni ja više ne snalazim, koja je koja) se odlučila poslati afričkoj djeci crteže, kao odgovor na njihove crtarije. Kaže voditelj, zamišljamo njihova ozarena lica kada vide našu pošiljku. I ja zamišljam njihova lica. Gladni, goli i bosi, bolesni otvaraju paket očekujući hranu, lijekove i slično, a u paketu gomila dječjih crteža. Izrazi njihovih lica bi bili vrlo slikoviti.
ŠTO BI BILO KAD BI BILO
U istoj emisiji, voditelj pita gošću ima li problema s dostavom sredstava u Afriku i nestane li im po putu pola poslanih stvari. Žena odgovara vrlo logično. Ovdje sakupe nvoac, stave ih na račun, i kada dođu (oni, volonteri) u Ugandu, onda dignu taj novac i potroše za ono što treba, a da pritom ne treba nahraniti stotinjak djelatnika, posrednika, akvizitera i ostalih pijavica i parazita koji, vrlo često, imaju abnormalna primanja. Ona naglašava: znate, mi smo volonteri. Mi nemamo primanja, tako da sav novac ide njima. Eto tako. Dobro je i rekla.
Ipak, ja bih, kada je ova emisija u pitanju, načeo još jednu temu. Što bi bilo kada bi se, recimo, nekako dogodilo da se stotinjak te sirote djece preseli u našu domovinu Hrvatsku, zemlju u kojoj se djeca već u vrtiću uče toleranciji i humanosti. Što bi bilo? Bilo bi sljedeće. Onaj dio djece koja su normalna i koja su u svojim domovima normalno odgojena, a ti su u manjini, prihvatili bi ih kako treba i pomogli im, dok bi većina bila indiferentna, kao što su i njihovi roditelji, i mirno bi gledali kako određen broj neodgojenih divljaka maltretira ovu djecu naziva ih crnčugama i balubama, kako oponašaju majmunsko hukanje i sve ostalo što ide iz širokog repertoara našeg primitivizma.
MLIJEČNE BAJKE
Ja sam jedan od onih koji, kada kupuju, zbilja i kupuju. Nikada ne uzimam samo litru mlijeka ili dvije, nego odmah tridesetak litara, tek toliko da se nađe i da ne moram svaki čas ići u dućan. I sada, kao grom iz vedra neba, saznajem da ima nezdravog mlijeka, ali to je samo ono s rokom trajanja od 3. srpnja. Zašto je mlijeko s tim datumom nezdravo, a ovo drugo ispravno, ako su to iste krave (valjda su krave, a ne neka druga živina), hranjene istom hranom, nije mi baš jasno, ali bolje je o tome ne razmišljati. I tako, drhtavim sam rukama pogledao u svoje spremište i spoznao da mojih 27 litara mlijeka ipak nije nezdravo i da ga mogu mirno piti. Bar za sada, dok se ne otkrije nešto novo što će nas ugodno razveseliti i iznenaditi.
Ali, šalu na stranu. Na vrh mi je glave ovakvih stvari. Svi se čude i kao iznenađeni su. Kao da se ne zna da je većina ovoga mlijeka kupljena u inozemstvu (u obliku praha), kao da se ne zna da je početkom devedesetih namjerno i svjesno uništavan hrvatski stočni fond da bi se mlijeko moglo uvoziti i tako pogodovati pojedincima i da ne nabrajam sada više. Pustimo sada ove priče s osiromašenim proizvođačima i protestnim prolijevanjem mlijeka, jer je o tome trebalo misliti ranije, a tada to nije bilo u trendu.
[email protected]