Zverinački sunčan dan u oku otočnog kroničara

Slika korisnika anamarijabilan
ŽIVOTNA BILANCA: Zapis umirovljenog liječnika Branka Škifića
Iako zašao u osamdesete, gospodin se Branko ne miri s pomanjkanjem snage, što ide uz njegovu dob, već i dalje nastoji živjeti aktivno, angažirajući se, između ostalog i na poslu svojevrsnog otočnog kroničara, objavljujući svakih par tjedana po jednu priču na svom facebook profilu
Zadarski list
Branko Škifić, nekada liječnik, sada otočni kroničar

"Danas pišem opušteno, ništa obavezno, reklo bi se. Filozofiram, mudrujem, razmišljam. Povremeno čovjeku tako dođe. Danas  je takav dan, kao stvoren za opuštanje", početak je još jedne priče ili svojevrsnog osvrta na život oko sebe, uglavnom na rodni Zverinac, umirovljenog liječnika Branka Škifića. Iako zašao u osamdesete, gospodin se  Branko ne miri s pomanjkanjem snage, što ide uz njegovu dob, već i  dalje nastoji živjeti aktivno, angažirajući se, između ostalog i na poslu  svojevrsnog otočnog kroničara, objavljujući svakih par tjedana po jednu  priču na svom facebook profilu. Startao je 2015. godine i od tada je svojim riječima razveselio ne samo facebook prijatelje, a i šire, već i čitatelje  Zadarskog lista koji je objavio par njegovih crtica o životu, kako on to  sam zna reći. Vrlo introspektivan, u priči čiji smo uvod prenjeli dotiče se  prolaznosti života, svjestan kako biološki sat otkucava i ne može se pokvariti kao što ga nije moguće ni zaustaviti.

- Za vas on kuca tiho, polako, obazrivo. Međutim, prema meni je okrutan i nemilosrdan. Lupa kao najglasniji bubanj. Sam sebi kažem, kada je  već tako, napravit ću nekakvu životnu bilancu. Nekakvu inventuru života. Da vidim što sam napravio, a što nisam, ističe barba Branko, ustupajući pravo na objavu svojih novih razmišljanja o životu, sretan, kako to  rado ističe, što njegove riječi imaju priliku "otputovati", zapravo otploviti  mnogo dalje od zverinačkih uvala. 

Evo njegove priče.

Sunčan dan

"Dragi prijatelji, dragi čitatelji, danas pišem opušteno, ništa obavezno,  reklo bi se filozofiram, mudrujem, razmišljam. Povremeno čovjeku tako  dođe. Danas je takav dan, kao stvoren za opuštanje. Na Šetnici sam. Hodam pomažući se s norveškim štapovima. Staza je položena tik uz more.  Gledam oko sebe i čudom se čudim. Do jučer su nas meteorolozi plašili  upozorenjima u različitim bojama, kao da je treći svjetski rat na pomolu.  A ja danas uživam u prekrasnom danu. Za ovo doba godine, rekao bih  čudesnom. Na nebu ni oblačka. Sunce grije, gotovo peče. Upijam njegove zrake svim osjetilima. Upijam njegovu toplinu i njegovu energiju, koja  mi daje novu snagu i novu vitalnost. Nastavljam šetnju. Ni daška vjetra.  More mirno. Bonaca „kao ulje“. Sve se je posložilo tako, da je ovaj zimski  dan, postao dan za pamćenje. Vi koji ste sumnjičavi, vjerujte mi na riječ,  ni slova nisam preuveličao.

Šećem i razmišljam. nitko me neće omesti. Nitko me neće dekoncentrirati, jer nema nikoga. Oko mene samo raskošna ljepota prirode.

Dragi čitatelji, već sam vam kazao koliko imam godina. To znate. Vrijeme neumitno teče. Biološki sat otkucava i ne može se pokvariti. Nije ga  moguće zaustaviti. Većina vas, vjerujem, to ne čuje i ne osjeća. Za vas on  kuca tiho, polako, obazrivo. Međutim, prema meni je okrutan i nemilosrdan. Lupa kao najglasniji bubanj. Sam sebi kažem, kada je već tako,  napraviti ću nekakvu životnu bilansu. Nekakvu inventuru života. Da vidim što sam napravio, a što nisam. Gdje sam uspio, a gdje nisam. 

Šetnje koje život znače

I počeo sam razmišljati. Znate li što mi se dogodilo? Prvo mi je palo na  pamet ono što nisam uspio. Odmah sam osjetio nelagodu. U isti čas sam  kazao: Branko stani! Tako ne ide. Meni to ne treba. Neću se uznemiravati. Meni je potreban mir. Hoću uživati u ljepoti sunčanog dana. Hoću  uživati u ljepoti mojeg okružuja. Želim živjeti zadovoljno u granicama  mogućeg. Još uvijek se radovati životu. Stoga se klonim neprikladnog  društva. Izbjegavam prepirke i povišene tonove. Izbjegavam sve što remeti moj mir. A što volim? Kakvo društvo volim? Volim veselo okruženje.  Volim se šaliti, najradije na svoj račun, volim čuti dobar vic. Mislim da  takvim stavom, takvim načinom života, doprinosim svojoj vitalnosti, doprinosim radosti življenja. A što je s bilancom? O njoj je bila riječ. Ništa.  Što sam učinio, učinio sam. Promijeniti više ne mogu. A jesam li uspio u  životu ili nisam, zaključak ionako ne donosim ja. To će prosuditi moja  obitelj i vi moji dragi prijatelji, koji me poznajete.

Za kraj ove teme još i ovo. Lijepo je doživjeti visoke godine, ali ih je  teško nositi!

Sada još nešto o mojim šetnjama. Znam, dosadio sam vam. Pokušajte  me razumjeti. One meni život znače i zbog toga stalno se na njih vraćam.  Još jedno pitanje. Što više volim, što mi je draže, šetati sam ili u društvu?  U društvu, svakako. To si mogu priuštiti samo preko ljeta. Tada uživam s  mojim kćerima. Pametne, drage, mile. Vole oca, a ja volim njih. Vraćaju  me u dane mladosti. Često mi društvo prave moje dvije unuke, moje blizankice. One su u svemu posebne, u svemu u plusu, u svemu naj. One su  moja radost i moj ponos. Ne smijem ih puno hvaliti, da ih ne ureknem.  Imam ja još dvoje unučadi. Jednako ih volim, ali su premladi i Šetnica ih  ne zanima. Jako volim, kada mi društvo pravi draga osoba, široke kulture, s kojom vodim zanimljive razgovore.

Dan se približava kraju. Sunce slabije grije. A ja prestajem pisati."

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)