Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

“Živjeću sve do svoje smrti”

14.03.2011. 23:00


A kada glumica Linda Begonja, podrijetlom iz Zadra, javno obznani “divna mi je ideja ostati djevicom”, sjetim se jedne druge glumice otprilike njezinih godina, tada još i mlade, i lijepe i vrlo glumački talentirane, a koja je napustila ‘ovaj’ svijet i otišla živjeti u karmelićanski samostan u Španjolskoj. Doduše, za nju je ovakova ideja bila samo ideja, jer je poprilično zakasnila za takvo što, ali me ipak fasciniralo kada sam čuo na što se ta naša mlada ‘diva’ odlučila. Dakle, zaključujem između redaka, valja nam dočekati starost e da bismo shvatili kako je u mladosti sve bilo lako i lijepo, kao u pjesmi Prljavog kazališta
Sjajan pisac, mada prvenstveno likovni umjetnik, Josip Vaništa, koji je u jednom interviewu nedavno konstatirao kako je Krleža prema njemu gajio iracionalnu simpatiju, izdao je i četiri knjige zapisa. Izdvajamo jedan zapis iz nove knjige: “Lijepo je bilo, bili smo mladi. Mnogo smo se radovali i pjevali. Imao sam jednu ženu, jedno dijete, jednu kuću, iste prijatelje. Rano sam se povukao u duboku tišinu Provanse. Sad sam star i sve mi izgleda iskvareno. To kaže Marko Čelebonović”.- Nisam čuo ljepših riječi – nadodaje Vaništa.
A kada glumica Linda Begonja, podrijetlom iz Zadra, javno obznani “divna mi je ideja ostati djevicom”, sjetim se jedne druge glumice otprilike njezinih godina, tada još i mlade, i lijepe i vrlo glumački talentirane, a koja je napustila ‘ovaj’ svijet i otišla živjeti u karmelićanski samostan u Španjolskoj. Doduše, za nju je ovakova ideja bila samo ideja, jer je poprilično zakasnila za takvo što, ali me ipak fasciniralo kada sam čuo na što se ta naša mlada ‘diva’ odlučila. Dakle, zaključujem između redaka, valja nam dočekati starost e da bismo shvatili kako je u mladosti sve bilo lako i lijepo, kao u pjesmi Prljavog kazališta, a ako pak želimo još za života ubrzati tu blaženost starosti valja nam otići u kakav samostan, naprosto pobjeći od svijeta materijalnih užitaka i posvetiti se meditaciji, molitvi, ili kakvom drugom, sličnom, načinu kroz koji ćemo pokušati dosegnuti vječnost.
A da se pritom ne pomokrimo, kao što je to učinio Maestro u Marinkovićevom “Kiklopu”, svjesno se popišavši na žice dalekovoda. Uostalom, i ako suicid nije nikakva realna opcija, tu su potresi u Japanu da nas iznova podsjete kako je ljudski život krhak, poput orahove smo ljuske u moru oceana, nošeni valovima sudbine, pa još ako nismo stigli u mladosti naučiti plivati, po mogućnosti niz struju, onda k vragu sve.
A vjerovali ili ne (neki možda i hoće, ako se slučajno sjete da sam u kolumni pod naslovom “Ja, Pan u zemlji Japan” već pisao o tome koliko volim tu ‘zemlju izlazećeg sunca’ i sve što je japansko), večer prije potresa sam na netu otvorio na Googleu ‘Japan’ i, posebno, turistički vodič po Japanu i, potom  pak, Tokiju, uživajući u super preglednom materijalu o svakom japanskom gradu ponaosob, dok je Tokio kao megapolis, sastavljen od 28 jedinica, nekoliko gradova, gradića i sela (tako piše: city, town and village) danas dogurao do brojke od 32 milijuna stanovnika (grad u najužem smislu ima oko 8 milijuna, ali je sve to već spojeno u jednu cjelinu). I sutradan ujutro dočekaju me vijesti dana – potres od 8,9 po Richteru plus par tsunamija, onako pride, da užas bude potpun.
Već sam govorio o tome kako ne vjerujem u Nostradamusova proročanstva niti u teoriju o kataklizmi 2012. godine, jer tako su predvidjeli mayanski vračevi i astrolozi, kojima se ovih dana, čitam, pridružilo i tzv. ‘kremansko proročanstvo’ braće Tarabići iz Srbije, koji su također uspješno nagovijestili sva važnija povijesna događanja XX. stoljeća, uključujući  I. i II. Svjetski rat, pad komunizma, Tita na bijelom konju, pa čak i 1971. u Hrvatskoj…, ali da se nikad dosad u povijesti nije ovoliko tresao naš planet, nije bilo toliko većih prirodnih katastrofa, potresa, poplava, požara, tsunamija itd. Kao zadnjih godina, e to je također nedvojbena istina.
I zato svaka čast djeci poput male Zrinke Stanković iz OŠ “Ivan Cankar” u Zagrebu, koja je u 2010. pročitala čak 126 knjiga iz knjižnice, dakle cca jednu svaka dva dana! Jer, treće nam nema: ili nastaviti živjeti, po mogućnosti što više uživajući u kulturi i umjetnostima i drugim ‘lijepim’ ljudskim dosezima, ili dići ruke od svega (na sebe?), jer, kao, ionako ništa nema više pravog smisla. Pa ako ste pritom pravi hedonist, koji zna kako guštati u životu, onda vam eto i knjige koja spaja kratku priču i odlične recepte, “Kod Yvesa” od Ivice Prtenjače.
Ili, ukratko, što bi rekao (pjevao čak!?) jedan naš dilkan s estrade: “čitav svijet nek se vrti, živjet ću sve do svoje smrti”. Što je zapravo OK. Jer mnogi umru još za života. No, to je već jedna posve druga i drugačija priča za laku noć, djeco…