Kako su nadornjaci na mala vrata ušli u Hrvatsku?

U vojnoj ambulanti sam kasetofon imao ja, ali i neki Svetozar iz Leskovca. I dok je sa moga na zadovoljstvo Slovenaca, Hrvata, ali i urbanih Srba odjekivala normalna muzika, dotle je jedan manji dio slušao smeće sa njegovih narodnjačkih kaseta

Kada se onomad raspadala Jugoslavija, raspalo se i veliko tržište koje su pripadnici estrade zajednički eksploatirali, kako po pitanju prodaje ploča i kaseta, tako i po pitanju ubiranja harača po koncertima. Meni je s jedne strane bilo neobično što više neću na radiju i tv-u moći gledati EKV, Laboratoriju, Partibrejkerse i ostale kvalitetne izvođače, ali sam bio presretan što više neću morati slušati nepodnošljiva zavijanja njihovih narodnjaka. E, tu sam pogriješio. Tijekom vremena se razvilo nešto što bi mogli nazvati “domaćom inačicom” narodnjaka, tj. obezvrijeđeni zabavnjaci nakalemljeni na narodnjački način poimanja glazbe i života općenito. Znači, ne samo glazbeni žanr, već i pripadanje jednoj subkulturi koja sa sobom nosi i stvari koje bi se teško mogle nazvati, dopustite da se tako neobično izrazim, uljudbenim.
A ŠTO SMO DOBILI?
Ono što je danas popularno kod širokih narodnih masa, to je jedna vrsta zabavnjaka s pseudofolklornim elementima, stupidnim tekstovima s nategnutim smiješnim rimama. Za razliku od pravih cajki, ovi naši uglavnom pjevaju relativno još uvijek u tonalitetu, ali to je mala utjeha s obzirom na to što pjevaju. I iako se oni trude to nazivati pop i zabavnom glazbom, sve to neminovno vuče na istočne ritmove i poetiku. Postoji nekoliko autora u Hrvatskoj koje se direktno optužuje za srozavanje masovnog ukusa, a koje za to puno ne boli glava jer njihovi pjevači na terenu postižu sasvim lijepu zaradu što im je i jedino važno. Sjećam se kako je pred rat postojala inicijativa da na Splitskom festivalu nastupe Brena i Miroslav Ilić što je tada proglašeno blasfemijom. Slušajući (ali i gledajući) proteklih godina neke izvođače, možemo slobodno zaključiti da se to ipak dogodilo, samo što to nisu strani agresori nego domaći izd… Uf, sad sam skoro rekao nešto uvrijedljivo.
KAKO MI JE “GAZDA STJEPAN” OTVORIO OČI
Kada sam postao svjestan da narodnjaci nisu nešto štoje imanentno samo Srbima i Bosancima? Sredinom 80-tih sam bio na odsluženju vojnog roka u Rijeci i tamo sam bio sudionik jednog malog međunacionalnog incidenta. Ne, nećete sada iz mojih usta slušati kako su me proganjali jer sam bio Hrvat i kako sam se još tada borio za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, jer to ne bi bila istina. Nisam ja njih zanimao jer su su sigurno imali informacije o svima nama, a poznato je bilo tada, kao i danas, da se politikom ne bavim, ali je bila jedna stvar s kojom su mene i ostale poštene (napominjem – poštene) Hrvate tlačili cijelo vrijeme, a radilo se o narodnoj muzici koja tada još nije bila “turbo”, ali je svejedno išla na živce. U vojnoj ambulanti sam kasetofon imao ja, ali i neki Svetozar iz Leskovca. I dok je sa moga na zadovoljstvo Slovenaca, Hrvata, ali i urbanih Srba odjekivala normalna muzika, dotle je jedan manji dio slušao smeće sa njegovih narodnjačkih kaseta.
Normalno, došlo je do svađe i kao kompromis je odlučeno da se sukobljene strane podijele na dvije spavaonice i dva dnevna boravka. Radilo se vjerojatno o prvoj segregaciji po tom pitanju, a pokazalo se nešto zanimljivo. U rokerskoj su skupini ostali liječnici, medicinski tehničari, laboranti i Mario, a u “narodnjake” su otišli šoferi, fizikalci, kuhari, par običnih vojnika i “gazda Stjepan”(?). To je naime bio jedan debeli Slavonac kojeg smo tako zvali jer su mu na pameti bili samo njegovo imanje i žderanje, a koji je do tada vješto krio da sluša narodnjake. Nama je bilo čudno da jedan Hrvat to sluša, ali tada nismo znali da je to tek početak. Tada su se, naime, još sramili to priznati.
PODATAK KOJI ZVONI NA UZBUNU!
U Studiju su nakon prošle nove godine napisali kako je specijalna novogodišnja emisija tv Nove “Jel’ me netko tražio” “osvojila gledatelje” jer je ostvarila nevjerojatnu gledanost od 40,2% (?). Nastupili su Brena, Ukradenka, Halid Bešlić, a tu su bili i Zlatko Pejaković, Dražen Zečić, Maja Šuput, Baruni, Severina… I ostala bratija koja bi rado zaplesala uz harmoniku, ali još uvijek glumi neku finoću i kulturu, da ne kažemo uljudbu ili se skriva pod krinkom sevdaha. Uostalom, dosta se prošetati po školama. Na državnoj televiziji, u jednoj anketi u osnovnoj školi, učenik se bez ikakvog ustezanja i srama hvali kako zna sve pjesme Mitra Mirića. Istraživanje portala Muzika.hr pokazuje da turbo-folk slušaju najneobrazovaniji slojevi iz uglavnom zaostalijih krajeva zemlje. Problem je u tome što ankete pokazuju da T-folk sluša iznimno puno mladih, a ako je ta mladež naša budućnost onda je bolje da je i ne dočekamo.
GDJE JE NESTAO SRAM?
Novinar Boris Dežulović je jednom prilikom rekao sljedeće: kada sam u Beogradu čini mi se da sam u Splitu jer sa svih strana čujem Olivera i ostale hrvatske pjevače, a u Splitu iz automobila trešte srpski narodnjaci. E da… Tu smo. Prije im je bar bilo neugodno, a sada se s time ponose. Simptomatično je da oni tu svoju “muziku” nisu u stanju slušati tiho i diskretno. Ne, uvijek je žele nametati okolini. Pogledajte im samo stupidne izraze lica dok ponosno sjede za upravljačima svojih vozila. Evidentno je da se sve manje srame. A zašto su se prije suzdržavali? Zato što se takva muzika, osobito dok je trajao rat, u pravilu vezivala uz Srbiju i priznati da to volite bilo je jednako kao da priznate da volite da ne kažem sad koga. Nemojmo se zavaravati. Sitni osobni interesi i vlastita prizemna zadovoljstva kod mnogih su i iznad vjere, nacije i domovine, ma koliko takvi često znaju biti i najglasniji u dokazivanju suprotnog. Ne smeta što se sluša pjevačica za koju je evidentno da je ikona najprizemnijim likovima u susjednoj Srbiji, ali jako smeta ako Bajaga nastupa s Rozgom. Naravno, Bajaga im je stran jer je urban i njima nerazumljiv, za razliku od srpske cajke koju vole.
SRETAN NOĆNI RIBOLOV UZ PJESMU “POTOPIJA SE BROD”
Kada je moj kum Zlatko radio na koćarici odlučio sam biti duhovit pa sam mu na Radio Zadru otišao naručiti prigodnu pjesmu. Trebalo je ići ovako: “dragom prijatelju Zlatku uspješan noćni ribolov uz pjesmu ‘Potopija se brod’, žele prijatelji…”. Danas i ja vidim koliko je to bilo neukusno (hm, možda bi bolje pristajala Bebićeva “Nevera”), ali na radiju (to je bilo prije 25 godina) nisu gledali sadržaj, nego samo pravilnik, a po pravilniku si mogao birati samo sa ponuđenog spiska i tek mi je onda postalo jasno zašto godinama slušamo jedne te iste, “jednostavne” pjesme. Ipak, da ne budem strog prema hrvatskim radiopostajama, moram priznati da se kod nas nikada nije dogodila ovakva prigodna pjesma: “Dragim komšijama Lazarevićima najbolje želje prilikom podizanja novog krova na kući, upućuju njihove prve komšije sa pjesmom ‘Sini munjo, udri grome!’”. Bilo, kako bilo, po ovakvim željama, koje su smiješne i suvišne (osim kada se radilo o “Pomorskoj večeri”), vidi se da se radi o manje-više sličnom mentalnom sklopu kao i kod naših istočnih susjeda.
NOVE RADIO STANICE
S dolaskom mnogih privatnih radio postaja, ispostavilo se da dobru slušanost imaju one koje preferiraju domaće izvođače i to određenu vrstu koju bi slobodno mogli nazvati sumnjivom po pitanju ukusa i kvalitete. Tipičan primjer toga je i famozna pjesma o nekakvoj Mari koja je onako, malo vrtirepka, a koja zbilja ide ovako: “Majka Mari obraz štipala – jer je Mara momke pipala / majka Mari kose čupala – jer je u trudnoću upala / otac Marin je pošizio – nogom Maru je opizdijo”. Znam da zvuči nemoguće, ali se pjesma o nestašnoj Mari uistinu puštala u javnosti. I ne samo ona. Bilo je tu puno sličnih, ne manje glupih, pjesmuljaka čiji su autori nastojali napraviti nešto lako pamtljivo, duhovito, s natruhama erotike, a proizvodili su smeće koje je bilo teško probavljivo svakome tko je imao relativan kvocijent inteligencije. Oni mudriji su shvatili da je mimikrija najbolje rješenje i počeli su štancati materijale koji su bili negdje na pola između relativno normalnog popa i narodnjaka i stvorili su hibrid koji je javnost objeručke oprihvatila. Tako smo dobili nešto što se nije eksplicitno srpsko, a što se može bez problema može puštati na radiju i tv-u.
MOŽDA NE GLAZBENO, ALI TEKSTUALNO DA – OVO JE TURBO FOLK
Od svih tih “novih” festivala vrijedio je jedino Zadarski (a kako i ne bi kada sam ja bio u organizacijskom odboru) i Šibenski koji je jedini ostao i postao i najbolji od svih, ali to sada nije tema ovoga teksta. Naime, zanimljivo je kakve se sve gluposti pjevaju na tim susretima. To je u stvari jedna malo umivenija vrsta turbo-folka, ne toliko u glazbenom smislu, ali tekstualno sigurno. Radi se o iznimno glupim tekstovima, bez ikakve umjetničke vrijednosti, običnom šundu u kojem je važna rima i ponavljanje uvijek, jednih te istih, prežvakanih fraza iz muško-ženskih odnosa. Pazite ovo: “bio si moj ponos i bruka, moja desna i lijeva ruka”… Ili: “nisi ti kriv što si propalica / sve dok svira tamburica / sjetit će te moga lica”.
Sve su to jezive gluposti od kojih se okreće želudac, a koje su imanentne samo jednostavnijim mentalnim sklopovima. “Da se vrijeme vrati i da stanu sati”; -“Govore mi da pazim na sebe / a ja se molim bogu za tebe”; “Na obali mora odnjela te zora”; -“Stani ne idi tako jer moje srce možeš izgubiti lako / stani ne idi s puta jer u životu važna svaka je minuta”… i slične gluposti. Samo fali harmonika i ekavica. I nije problem što se ovakve gluposti pjevaju na nekom tamo trećerazrednom festivalu . Problem je kada to gledate na televiziji. A to je isto što i t-folk. Smeće bez ikakve vrijednosti.
ŠTO REĆI?
I što na kraju reći? Oni su tu. Njihov način razmišljanja, bahatost, prepotencija, primitivizam… Htjeli mi to priznati ili ne, dogodilo se ono što nismo mogli ni zamisliti tamo u osamdesetima. Ono za što smo mislili da vole samo oni u šajkačama i opancima, sada slušaju i mladi po školama, na mobitelima, na rođendanima, partijima, u klubovima… Narodnjački klubovi postoje u većini hrvatskih gradova pa tako i Zadru. Gostuju Stoje i Kitići i kako se već ne zovu, a mi moramo priznati da ne bi dolazili da ovdje nema publike koja ih želi gledati i slušati, a da ta publika nisu, kao što su se neki dugo tješili, “oficiruše i djeca vojnih lica JNA”. I može se to sve švercati pod sevdah, pop, autohtoni folk, može se uspoređivati s američkim countryjem, ali svima je jasno da je to samo utjeha i to slaba. Oni su tu… I ima ih sve više.
POST SCRIPTUM: S OBZIROM NA NEUOBIČAJENO VELIKI BROJ PISAMA, MAILOVA I RAZNIH SUGESTIJA I PRIJEDLOGA KOJE SAM NAKON PRVA DVA DIJELA OVOG FELJTONA PRIMIO OD DOBRONAMJERNIH (I ONIH DRUGIH) ČITATELJA, NAPOMINJEM DA SU TEKSTOVI O POLITIKANSTVU I KVAZIDOMOLJUBLJU U HRVATSKOJ GLAZBI, KAO I TEKST O “NOVOJ” DALMATINSKOJ GLAZBI VEĆ U PRIPREMI. PRITOM APELIRAM NA LJUDE KOJI NISU U STANJU SHVATITI IRONIJU I SATIRU, DA IH I NE ZAPOČINJU ČITATI JER IM SE NEĆE SVIDJETI MNOGE STVARI O KOJIMA ĆEMO GOVORITI.
[email protected]

Rodija se sin

Jednom sam davnom prilikom u busu bio prisiljen slušati emisiju “Po željama” u kojoj su se, kao što nam i sam naziv kaže, puštale pjesme po željama za različite prigode. Pjesme su to za “susjeda Marka koji je završio krov na kući”, za “kupovinu novog traktora”, ili najčešće, za vjenčanje pri čemu se svojevremeno ona Mišina “Odvest ću te na vjenčanje, što u Hrvatskoj, što u Bosni i Srbiji, pustila bar 869.432 puta. Pa bi se nakon vjenčanja rodila i beba koja bi dobila i pjesmu, bilo da je bio dječak (“iskapimo čaše vina u čast našeg sina”), ili pak djevojčica kojoj su se pjevali upravo nevjerojatni stihovi (“dobio sam kćerku, pićemo do zore / zbog tvoga rođenja, maleni moj stvore”). Da, dobro ste pročitali – maleni moj stvore. Posebna su poslastica bili o odlasci na nekadašnji vojni rok . Tu je bila neizostavna ona “Kad u vojsku pođem ja / cijelo selo će znati / svi će za mnom pjevati / a draga će da me prati”, koja se začudo nije izvodila na nedavnom prigodnom koncertu u čast njenog autora Đorđa Novkovića, iako najvjerojatnije uz “Starog Pjera” spada u njegove najizvođenije.
Ipak, nakon već spomenutog Mišinog evergreena u Hrvatskoj je jedna pjesma apsolutni rekorder, a radi se naravno o onoj “Rodija se sin”, pjesmi koja je toliko puta puštana da je samo od autorskih prava Matko Jelavić mogao sagraditi omanju trokatnicu. A sama pjesma nije ništa sofisticiranija od već spomenutih narodnjačkih pjesmuljaka.