Gledati reklame ili napraviti pašticadu

Slika korisnika mkvanja
TV SVEKRVA
Ilustracija
Duljina trajanja svakog seta reklama je toliko duga da slobodno možeš spremiti pristojnu pašticadu

PRVA NOĆ KOJU JE NAŠ SIN PRESPAVAO S UGAŠENIM SVJETLOM

Reklame su postale neizostavna pratnja svake emisije koje gledamo na televiziji, a pogotovo ako se radi o privatnim tv-kućama. Ima ih toliko da ponekad pomislim kako je to ustvari niz reklama, povremeno prekidan sekvencama filma. I još bi bilo dobro da je trajanje svakog seta toliko da na prvoj pauzi odeš po sendvič, na drugoj ideš po kolač, na trećoj napraviš voćni frape... Ali ne! Duljina trajanja svakog seta reklama je toliko duga da slobodno možeš spremiti punjene pečene lignje ili, još bolje, sarme s pireom, a neki mi se kunu da su uspjeli za vrijeme jednog podugačkog niza reklama napraviti i sasvim pristojnu pašticadu.
Dobro, nećemo sada pretjerivati, ali da je to malo previše - previše je. Najgore je kada se vratiš sa sendvičem i kolačima, a reklame još traju. Ne možeš okretati programe jer te film ipak zanima i onda ti preostaje malo popratiti o čemen se radi. A radi se o tome da je to sve žalosno, nema nimalo duhovitosti ili nekakve invencije, a uvjerljivo su najodvratnije one reklame u kojima se koriste djeca, a u tome prednjače reklame za jednu vrstu čokoladnih proizvoda čije ime neću navoditi jer su mi toliko odvratni njihovi uradci da ih ne želim ni na koji način propagirati pa makar ni na negativni. Ova reklama koja mi je upala u oči je potpuno bezvezna, ali je zanimljiva sljedeća rečenica - »prva noć koju je naš sin prespavao s ugašenim svjetlom«. S obzirom na to da na ekranu vidimo dječaka od kojih desetak godina koji bi odavno trebao spavati, ne samo s ugašenim svjetlom, nego sam u šumi u šatoru, postavlja se pitanje - kroz kakve je sve traume to dijete prolazilo da ni s deset godina ne može zaspati bez reflektora iz svakog ugla sobe? A što se ustvari reklamira? Pojma nemam, ali da i imam iz inata ne bih kupio taj proizvod.

KAKO NAPRAVITI TURBAN NA GLAVI?

Nadam se da ste poslušali moj savjet i da pratite putopisne dokumentarce na televiziji. Nedavno je bio jedan u kojem glavni lik putuje arapskim zemljama. Gledam ja gledam, onda spazih nešto čudno. Svi muškarci, kao što je to već običaj u arapskom svijetu, na glavi nose one svoje turbane, ili kako se to već zove. Primijetio sam da su ogromni i nikako nisam razumio kako im ne padnu mada jašu deve,veslaju po vodama, voze se na kamionima... Ostavio sam sve poslove i od nekih marama i lancuna probao improvizirati nešto slično, ali naravno, nikako mi nije uspijevalo i sve mi je padalo s ove moje pametne glave. Pomoć sam potražio i na internetu, ali stranice pisane latiničnim slovima nisu davale to dragocjeno objašnjenje, dok su mi one arapske naravno bile skroz nerazumljive.
Otada ne spavam. Kako naprave one turbane - pitanje je koje me mori po cijele noći? A onda se sjetim drame koju prolazi Maja Šuput nakon još jedne plastične operacije i shvatim da je moj problem u odnosu na njene probleme uistinu beznačajan i tako jedva, pred zoru, sav iscrpljen nekako i zaspem.

ZAUVIJEK SUSJEDI - VJEČNA REPRIZA

Sjedim ja tako i nešto čitam, kada čujem djecu u drugoj sobi kako se smiju pred televizorom. Pogledam, što to gledaju, a kad tamo neka domaća serija. Pomislim, jedna od mnogih, a onda se sjetim da ta ista djeca plaču ako ih za kaznu natjeram da gledaju domaće sapunice i shvatim da je to repriza reprizine reprize humoristične serije »Zauvijek susjedi«. Gledam ja tako gledam i vidim da to uopće nije loše. Mislim, ništa posebno, ali u suštini posve neloše. Oni su kao neki susjedi (logično, to i samo ime kaže) Grof, Koma, Lili, Tamara... I sada se oni nešto natežu i svađaju i sve se to nekako vrti u krug. Kada čovjek malo bolje pomisli - ništa lošije od mnogobrojnih američkih serija koje nam se obilato nude na svih šest programa. Osim toga, sve je drugo dobro, a osobito odlični glumci Ljubomir Kerekeš i naša Tamara Šoletić. Zanimljivo je bilo kada sam djeci rekao da ćemo ako izađemo u subotnju šetnju tu istu Lili vjerojatno sresti na Kalelargi. Gledali su me kao da govorim arapski (premda mi je onaj turban odavno spao s glave), ne shvaćajući da dobar glumac može biti iz Zadra, a ne samo od »negdje tamo«.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)