Livljanić: Nitko me nije pitao za oprost

Slika korisnika admin
Veleposlanik Ive Livljanić i njegova obitelj kod pape Ivana Pavla II u Vatikanu

Sveti Grgur, kojemu je površina 7 kilometara kvadratnih smatra se najsjevernijim otokom Mediterana. Njegov najviši vrh od 226 metara visine je Štandarac. Od kopna je udaljen 7 kilometara. Samo kilometar južnije od Sv. Grgura je otok Rab, tri kilometara jugoistočno Goli otok i četiri kilometara na istoku naš najveći nenaseljeni otok, Prvić. Na srednjovjekovnim kartama spominje se pod imenom Artra. U čakavskom žargonu poznat pod imenom Šagagur. Od 1948. godine postao popravni dom za žene. Tijekom Prvog svjetskog rata Austrougarska je na otok deportirala ruske zatvorenike s Istočnog fronta, koji su bili zaduženi za iskop boksita i izgradnju stotinjak bunkera, kojim je Sveti Grgur okružen.

Međutim, bez obzira na razne ideologije tijekom njegove povijesti kroz 20. stoljeće, jedino mu je Titov režim oduzeo njegovo sveto ime, Sveti Grgur, i "prekrstio" ga u otok Grgur. Naziv Sveti Grgur je, kako legenda kaže, dobio po pustinjaku imenom Grgur koji je živio na pustom otoku bez ikakve veze sa svijetom. Hranio se onim što je nalazio na otoku i u morskom plićaku, a vodom se snabdijevao iz kišnice, koja se zadržavala u vrtačama. Zbog takvog načina života proglašen je svecem.

Na tom otoku u narodu malo znanom, robijali su i zadarski intelektualci: Ante Benzija, Šime Dujmović, Ivan Gregov, Ive Livljanić, Šime Mihatov, Veljko Peroš i Joja Ricov, te još mnogi drugi. Ovaj potonji, književnik Ricov je na peticijsku intervenciju prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, kod predsjednika SFRJ, osobito nalogom Broza Tita pušten iz logora 19. travnja 1961. godine. No, kako navodi Joja Ricov puštanjem na slobodu izašao je iz pakla ali pakao se nastavio, osam godina bio je na cesti kao beskućnik. Slušajući vapaje osuđenika dolazi se do zaključka da je Danteov Pakao za otok Grgur bio mačji kašalj. Goli otok i Grgur su uništeni i opljačkani. Razbacano smeće posvuda, nikoga nije briga, pa čak ni one lovce, članove Lovačkog društva koji na toj javnoj površini imaju koncesiju za lov lopatara.

Krvnici iz logora

Za našeg sugovornika da zbori o tako zloglasnom a malo poznatom konc-logoru izabrali smo profesora Ivu Livljanića, veleposlanika u miru.

- Komunisti o svojim zlodjelima znaju šutjeti, dok su svim drugima branili o tome čak i misliti a kamo li govoriti, istaknut će profesor Livljanić te pojasniti:

- Bome ni danas nije upitno o tome zboriti, jer dosta je krvnika iz tih i sličnih logora još među živima. Istina, puno se njih okitilo perjem demokracije, postojali su u međuvremenu i veliki hrvatski ili pak srpski domoljubi, pa i veliki vjernici. O tempora o mores.

Prof. Livljanić bi je član zadarske skupine u Zagrebu (Joja Ricov, Šime Dujmović, Ivan Gregov, Ante Benzija). Nitko od njih nije imao baš nikakve mogućnosti doći do odvjetnika, a sve u cilju da ta tragikomična farsa s istragom i suđenjem završi onako kako je i započela.

- Nitko od nas suca ni suda vidio nije, već nam je rješenje o kažnjavanju i slanju u posebnu ustanovu dostavljeno od strane istražitelja u zatvorskoj podrumskoj ćeliji samici u kojoj sam ja konkretno proveo tri mjeseca, a da sunca ni mjeseca nisam čitavo to vrijeme vidio. Bili smo posljednja grupa, stigla krajem studenog 1959. godine, koja nije provela stanovito vrijeme u karanteni kako je to kasnije bila praksa i obveza. Smješteni smo bili po paviljonima u kojima je boravilo po pedesetak robijaša. Jasno, bez ikakvog grijanja. Hrana samo za preživljavanje. Kada sam napustio Sv. Grgur nakon dvije godine bio sam jedva prepoznatljiv kostur. Radili smo svašta, sjedalice, kombinacija drva i špaga, u proizvodnji čuvenih granilija podnih pločica, na pripremanju okolnih terena za skupljanje vode te na skupljanju ogromne cisterne na željeznoj amarturi za njenu izgradnju. Posao je bio vrlo naporan, posebno za studente vrlo krhkih konstitucija, a hrana je bila brižno izračunata. Nas je robijaša bilo oko oko 250. Policajaca, onih u civilu, istražitelja i milicionara bilo je 20-tak. Njihov je odnos prema nama bio krajnje neljudski, jer smo mi bili u njihovim očima nepopravljivi neprijatelji naroda. Oni su naime poistovjetili Brozov diktatorski režim s narodom. I prema tim neprijateljima ne smije biti nikakve samilosti. Ispripovjedit ću samo jednu jednu osobnu dogodovštinu. Za Božić 1960. godine sam dobio paket od svojih, na što smo imali pravo jednom mjesečno. U paketu je bila i grančica jelke, koju sam stavio na drvenu gredu koja je bila uz moj krevet. Netko je to prijavio milicajcima i ja sam zbog toga bio kažnjen sa tri dana samice. Obrazloženje je bilo da je grančica imala oblik slova  "U" i ja sam optužen da sam time očitavao svoje političko uvjerenje. Znam da je to normalnom čovjeku nemoguće shvatiti, pa čak i povjerovati. Valjalo mi je proboraviti tri dana i noći u ćeliji na jednom brežuljku dimenzije groba. Ne pretjerujem! Ali nikada ni prije ni kasnije u svom životu nisam doživio tako olujnu buru. Krevet mi je bio jedna daska na glini, jedan izlizani pokrivač ispod i takav isti iznad mene.

Olovna vremena

Na brdu iznad konc-logoraša nalazili su se bunkeri s mitraljeskim gnijezdima te ogroman reflektor koji je osvjetljavao čitav logor, a sve to jako vidljivo i jasno upozorenje onima koji bi mogli imati nekakve primisli o bježanju. U elektrani na tekuće gorivo koja je služila za proizvodnju a poglavito za proizvodnju pločica radio je dugo vremena stanoviti Andrija Bubanj informbiroovac, rođak poznatijeg Viktora Bubnja. Naređeno nam je bilo izrijekom da u pismima isključivi rabimo za otok ime Grgur. Ako si tvrdoglavo ustrajao na pridjevu "sveti" kao sastavnom dijelu imena, onda bi to bio znak provokativnog "klerofašizm". Ono što mi na kraju valja kazati jest da bismo svi mi bivši politički uznici bili rado i brzo zaboravili to ružno i tužno razdoblje našeg života iz komunističkih kazamata, da nismo osjećali koliko smo i kasnije vidno bili obilježeni, etiketirani, tretirani kao građani drugog reda. Neki moji dragi prijatelji, suputnici i supatnici koji su živjeli i radili u Zagrebu ne tako davno, 1970-tih, morali bi svaki puta kada bi Tito dolazio u Zagreb, recimo čak i slaviti, Novu godinu biti zatvarani na par dana. Bez rješenja, bez riječi obrazloženja. Jer Tito je morao mirno i bezbrižno slaviti. Svugdje, na poslu poglavito, uz nas su jurili poput simplon ekspresa i napredovali različiti mediokriteti zahvaljujući u prvom redu partijskoj knjižici. Ako mislite da su sada ipak prikočeni, ili da im je neugodno, varate se. Prestrojili su se oni i opet jure li, jure. Postali smjeni obraćenici i vjerni domoljubi. Ljudi za sva vremena.

Često me znaju pitati prijatelji i znalci jesam li oprostio ti svojim progoniteljima, jesam li sve to zaboravio. Pa zaboraviti je nemoguće, no bez obzira na sve što se samnom dogodilo i događalo u tim olovnim jugokomunističkim vremenima. Ja se nikada nikome nisam zbog toga osvetio, niti pokušao napakostiti tim ljudima, zvijerima. A da me itko od njih pitao za oproštenje, kao kršćanin ja bih im oprostio. No, to se vjerujte mi, još nije dogodilo. Poznavajući ih, vjerovatno i ne će nikada, zaključuje veleposlanik u miru, prof. Ive Livljanić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)