Nebeske oči promatraju iz polja

Slika korisnika mkvanja
Sinergija 1+1=3
„Gospine oči“ predivne plave boje, čine se kao kapljice samog neba rasutog po polju

Od kada sam bila malo dite i gegala se nespretno poljima za mojom  mamom učeći o bilju, biljke me osjećaju, njuše, slušaju, vjerojatno i komentiraju.

Što je sad ovo? Obrnuto?! Pa... Ustvari da. Istraživanja su dokazala da  su biljke opremljene senzorima koje im služe kao ono što bi mogli prevesti u izraz: sluh, njuh i razmjena informacija - govor. One komuniciraju korijenjem međusobno, obavještavaju i upozoravaju  jedna drugu o  promjenama ili opasnostima. Imaju "oči" takozvane, fitocrome, koji biljku obavještavaju da je dan na izmaku i da zatvori latice i spremi se na  spavanje ili da je naišao oblak pa da se sprema kiša. Kada naučimo to  uočavati, između nas i biljaka se stvara divna sinergija- one za nas glume malecke meteorološke stanice koje nam bolje od Vakule kažu: čuj  prika, ako ti nije do tuširanja usred polja, bilo bi dobro da nađeš zaklon. Mi, ljudi imamo 20-tak senzora za njuh. Biljke ih imaju oko 600.  Razvile su to evolucijski, da bi se zaštitile, (od nevremena-jer za razliku  od nas, ne mogu brisnuti na sigurno pod krov), od bolesti, biljojeda i  svega onoga što biljka mora znati da bi preživjela i napredovala. Kada  jedna drugoj pošalje informacije da je njen plod sazrio, druga tu kemijsku informaciju „nanjuši“ u obliku molekula etilena, i sve ostale u blizini pokrenu sazrijevanje vlastitih plodova, ne bi li imale priliku da  njihov mladi naraštaj krene u isto vrijeme. Njihovi osjetilni organi su  razne vrste senzora, u obliku resica, dlačica, puči. Njihov jezik je sastavljen od biokemijskih molekula, a ta neobična abeceda im daje savršeno razumljivu poruku. I pamte. Jer kroz generacije nauče, te razviju  obrane. Znaju one da su za nas, biljojede gorke tvari otrovne. I mi to  znamo, pa instinktivno izbjegavamo biljke gorkog okusa. Eto i mi smo  naučili. No ljudi se ipak ne zaustavljaju samo na očiglednom. Bića smo  beskrajne znatiželje, koja NE, ne prihvaćaju kao krajnji odgovor. A to je  predivna karakteristika. Ne predavati se ispred prepreka, prvih dojmova, naći put i gdje ga nema, od negativnosti stvoriti elemente vlastite  snage i kamen temeljac pobijede.

Neke biljke su napunile svoja tijela gorkim spojevima koji se zovu Iridioidi. Pojavljuju se u nekim dobro poznatim biljkama iz različitih obitelji no sa zajedničkim nazivnikom, sve spadaju u skupinu Asteridae. A  to su masline, divizma srčanik, kičica, trpuci i čestoslavica... Njihov zajednički pradavni predak je došao na ideju da zagorča njihova biljna tijela i poruči nama koji bi njih rado jeli da je to: NE, gorko, ispljuni! No  ti spojevi nisu otrovni, nego u našem organizmu izazivaju jednu zanimljivu reakciju. Tijelo počne lučiti žuč, probavne sokove, i pokretati peristaltiku (ritmičko pokretanje crijeva) a sve to u namjeri da izbaci iz  organizma ono što prepoznaje kao negativno. Rezultat je poboljšana  probava, koja ubrza lučenje enzima i cijelog tog sustava! Naprosto savršeni probavni tonik, koji dobro očisti organizam, i posljedično nas  oslobodi toksina. U zdravom tijelu, zdrava i čista probava! Nevjerojatno, smišan trik slojevitog značenja. Kada ti sve govori da nešto nije dobro za tebe. I biljke koje se štite gorčinom, naše tijelo koje se brani, ali  um i iskustvo generacija koje su živjele u sinergiji sa prirodom odnose  pobjedu u obliku dobrobiti za zdravlje! Uh kako mi se sviđa ova ironija!

Jedna od navedenih biljčica koja je pokušala izvesti taj trik na nama,  je čestoslavica, Veronica sp. Zovu je i „Gospinim očima“ predivne plave  boje, koja se čini kao kapljice samog neba rasutog po polju.

Iridioidi ujedno djeluju u biljci i protiv mikroorganizama kod povrede, i protuupalno. Kako u veronici, tako i kod nas, pogotovo kada ju  konzumiramo svježu, kao dodatak u proljetnim salatama. To djelovanje  je vidljivo i kod bronhijalnih problema i suhog kašlja. A po toj ljekovitosti je ova biljka i najpoznatija, iako na žalost dosta zaboravljena. Nekoć je bila superzvijezda, zvali su je „Švicarskim čajem“, i koristili je baš  kao takav, pogotovo zato što je „pravi“ čaj dolazio iz daleke Kine, i jedna mala šaka te delicije je postizala cijenu jednog konja koji je taj čaj  na svojim vjernim leđima i donio.  U to vrijeme je ova divna, fotogenična mala biljčica i bila lijek za lepru, poznatu i kao gubu. Takva primjena je zaista opravdana, utoliko što ima zaista blagotvorno djelovanje  na kožu, protuupalno, smiruje svrbež, ekceme i crvenilo. Začudo današnje kozmetičke firme ne obraćaju previše pažnje na čestoslavicu, no  toplo ju preporučam u domaćoj radinosti. Dovoljno je preliti žličicu  plavih cvjetića vrelom vodom, pa kada se ohladi, dobijete krasan tonik  za nadraženu kožu lica. Ova sićušna biljčica, cvate i bere se u šestom  mjesecu, ima ih puno vrsta, a jedino nisu indicirane za trudnice. Zaboravljen cvijet, no takva sudbina je simbolički gledano, zaista povezana  sa njenim imenom. Po svetoj Veronici, onoj koja je na koljena pala dok  je Isus po Kalvariji nosio svoj križ, te mu svojim rupcem obrisala lice.  Legenda kaže da joj je ostao lik Isusa na rupcu. Osim što nas sada pred  Uskršnji tjedan podsjeća na smisao svega toga, a to je činiti dobro i kada te vide svi i kada si samo jedan, nevidljiv u gomili. Dobre i ljekovite,  istoimene, svetica i biljka Veronika.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)