Svi smo mi korona- gubavci

Naš mentalitet, je topao južnjački, dodirujemo se, grlimo, a držati se na odstojanju je uvreda, kao da prijatelju kažeš-ti smrdiš! Pa sa usađenom nelagodom, živimo ove trenutke od dva metra razmaka. Onda je tu i onaj zaštitnički način našeg naroda, onaj lojalan, mi smo svoji… Stojiš pred dragim prijateljima, kao ja danas i mali mozak mi govori, ljude koje voliš, ne mogu biti zaraženi, ne bi to baš od njih dobio, želim grliti… A držim se na odstojanju… Imaju imena, draga lica, predivan duh, rođeni jedno za drugo, volim moje Smucalo i Juanitu, posebni su, zaista iznimni ljudi… I čeznem za utjehom dodira prijateljstva… No ostajem stajati udaljena, na meni je odgovornost zaštite moje najveće svetinje…
Jer… Jer moja mama, moj prvi i najveći učitelj biljaka, najbolja prijateljica, biće koje volim totalnom ljubavi bez ostatka – ona je osim nešto starija, ujedno i imunološki jako kompromitirana. Ove jeseni je, posljedično nemilom događaju u prometu, njeno tijelo počelo slabiti i kulminiralo malim moždanim udarom, Herpes Zoster u uhu, pareza lica (Bellova paraliza) Moja mama je ranjiva. A ja sam njoj opasna!!!! Nismo jedine u takvoj situaciji, gotovo nema nekoga od nas koji ima svoje drage koji jesu u opasnosti.
Podmuklost ove smrdljive, šugave boleštine je ta, da ima puno asimptomatskih zaraženih, velikom broju ljudi simptomi ne samo da su blagi, nego ih ni nema, a i kada se zarazimo, već smo opasni, samo to JOŠ NE znamo!!!
I onda da ja glumim ljudski tampon okolo??? Zagrlim drage prijatelje pa ako pukom srećom nemaju virus, neću dovesti mamu u opasnost, ako imaju a i ja i oni su dobro, ona dobije i dokaže se da SU imali virus!!! Ne želim živjeti s takvim nečim na savjesti. Podmuklost ovog virusa je da se ne vidi, dugo prije nego što ubije, ili dovede nekoga na respirator, ne piše na čelu, vreba iz zagrljaja dragih ljudi i ubija voljene ljude!!!
Nekoć u Starom vijeku su postojale kolonije gubavaca. Nije bilo lijeka, to je bila smrtna osuda, na sporu i užasavajuću smrt, tijela koje se doslovno još živo raspada, otpadaju prsti, zubi, ruke…
Bili su odmah socijalno izolirani, u komunama gdje su osuđeni na društvo jedni drugih, ponekad su, baš kao i danas, umirali sami odvojeni od svih koje su voljeli… No iako često mislimo da su tada ljudi bili okrutni i bez suosjećanja, prvo pogledajmo nas same u ovom apokaliptičnom scenariju koji nitko nije mogao zaista povjerovati, iznenada nas je pomelo, cijeli svijet kao nezadrživa bujica. Ljudi su i onda bili potpuno isti kao i danas, nisu se evolucijski promijenili osjećaji, strah, čežnja, ljubav, samilost, ljutnja pa ponovno ljubav su baš i tada bili isti kao i danas. Tako da su postojali običaji da zajednica i rodbina donesu hrane, pokrivača, što su već imali do granica lazareta i ostajali su gledati dok je oboljeli dolazio preuzeti samilost. Materijaliziranu ljubav i brigu… Ostajali su gledati se iz daleka, sa čežnjom i boli…
Također je postojao običaj da se grupica onih pokretnijih gubavaca stane na križanja cesta, pa na dugačkom štapu, zavezali bi vreću poput pastirske, u koju su ljudi stavljali milodare (lijepe li riječi, koja eto danas dobiva puno značenje) hranu, novac, tko je što imao. Smatralo se dapače nesrećom ne podariti ponešto. Bio je to običaj. Križanje, štap i na vrhu štapa pastirska torbica.
Danas Civilna zaštita i Crveni križ obilaze naše starčeke i nemoćne, svima nam srce puca kada čujemo za bakicu koja zato što nema više nikoga svoga, gladuje, nosimo »pastirske« vrećice, ostavljamo ispred vrata i iz daleka čeznemo zagrliti baš sada kada najviše trebamo – a NE SMIJEMO!!!
Križanje, štap i torbica. Ima jedna biljka koja nosi ime baš po tom toliko milosrdnom djelu.
Capsella borsa-pastoris. Pastirska torbica. Biljka koju smo naučili čupati kao korov, a ustvari je izrazito ljekovita i jestiva. Mladi listovi su ukusno i zdravo zelje, sjemenke pikantni začin. Sadrži veliki niz vitamina, fitokemikalija i minerala, no izgleda da niti jedan od njih nije sam za sebe zaslužan za iznimnu ljekovitost. Djeluju sinergijski, jedan potpomaže drugi i zajedno postaju moćni. Vitamini: C, A, K, B komleks. Flavonidi: kvercetin (izrazito antiviralni spoj, kao u ostalom i većina flavonida) hesperidin,luteolin diosmin. Glikozidi. Amini: kolin (obnavlja ovojnicu živca i neurona) tiramin, histamin (neuroprijenosnik, pokreće upale i praktički diže uzbunu u organizmu kada uđu patogeni organizmi). Karotenoidi, sinigrin, aminokiseline, polipeptidi… Pomaže kod infekcije mokraćnog kanala, antiseptička svojstva, protuupalno, glavobolje, srčanih i krvožilnih problema. I kao najvažnije i najpoznatije: djeluje tako da zaustavlja krvarenja – zahvaljujući biljnom proteinu koji djeluje kao oksitocin – hormon ljubavi i povezanosti, pogotovo između mama i beba, (razvija se u ogromnim količinama prilikom poroda i do kraja života povezuje mamu i bebu) ova biljka je zaštitnica maternice! Simbola života. Prije trudnoće, u trudnoći i nakon nje sprječava krvarenja – ima jaki utjecaj na maternicu. Oblik sjemenki (capsella) je obilježio ime biljke. Gubavci su je koristili kao lijek, štiti najviše baš najveći simbol života i zaštite-maternicu. Štiti mamu. I najčudnije od svega. Biljka je izgleda najdjelotvornija kada je biljka napadnuta gljivicom Cystopus candicans! Kao i mi daje najbolje od sebe baš kada je napadnuta. Kada je najteže. I štiti mame. Štiti život. Kao mi. Na dva metra udaljenosti.