Zadarska “Mala kuća” za sada sigurna!

Zadarsku “Malu kuću” ne financira Ministarstvo obitelji već Ministarstvo zdravstva. Oni daju većinu financijskih sredstava za funkcioniranje skloništa za žrtve obiteljskog nasilja u Zadru. Financijski nas podržava i Grad Zadar te manjim dijelom i Zadarska županija. Nešto dobijemo i putem donacija, no posljednjih godina, zbog krize i recesije, toga je sve manje, ističe Gordana Markulin Ježina, koordinatorica “Male kuće” iz zadarske Udruge za pomoć ženi i djetetu “Duga”

Ukoliko vladajuća  struktura ne usvoji  posebni zakon koji  bi regulirao financiranje autonomnih ženskih  kuća, sedam takvih skloništa  koja postoje u Hrvatskoj morat će zatvoriti svoja vrata.  Kako vladajući nisu iznijeli  prijedlog takvog zakona, svoja  rješenja, točnije nacrt prijedloga Zakona o financiranju  autonomnih ženskih skloništa, ponudilo je sedam autonomnih ženskih kuća te ih  predstavilo na, nedavno  održanoj, posebnoj tematskoj  sjednici saborskog Odbora za  ravnopravnost spolova.
Prema dosadašnjim i još  uvijek aktualnim pravilima  igre u financiranju autonomnih ženskih kuća u jednakom  dijelu po principu 30/30/30  posto sudjelovali su država,  županija i grad u kojem se  sklonište nalazi, dok je 10  posto sredstava udruga morala osigurati sama. Iako  ovakva raspodjela zvuči dobro, problem je nastao jer te  tri strane ničim nisu obavezane sudjelovati u financiranju. Naime, autonomne  ženske kuće s ta tri subjekta  potpisuju ugovore o financiranju, no, primjerice, na  lokalnoj razini uopće ne postoji neka zakonska odredba  koja bi obvezala financiranje  skloništa. Na taj način skloništa su prepuštena dobroj  volji.
Zakon u hitnu  proceduru
Ovakav sistem ne funkcionira jer se sredstva skloništima doznačuju tijekom travnja, svibnja i lipnja za mjesec  siječanj, veljaču, ožujak i travanj. Vrlo je logično i jasno da  skloništa koja primaju žene  žrtve nasilja i njihovu djecu,  koja moraju funkcionirati na  dnevnoj razini pružanja zaštite tim ženama, organizirati  psihologinje i pravnice,  pružiti im pomoć i potporu,  ne mogu funkcionirati četiri  do šest mjeseci bez sredstava.  Tijela državne vlasti doznačuju sredstva retroaktivno i  nitko ne pita ljude koji rade u  skloništima kako oni zapravo  rade i kako financiraju svoj  rad i rad svojih skloništa.  Daljnji problem je što se od  2009. do 2011. sredstva koja  su potrebna za rad skloništa  svake godine umanjuju. Koordinatorice autonomnih ženskih kuća itekako su svjesne  recesije, no drže da se ne  smiju smanjivati sredstva koja  su potrebna da se nekome  zaštiti život.
Prema procjenama koordinatorica ženskih skloništa u  Hrvatskoj, autonomnim ženskim kućama potrebno je godišnje 7,5 milijuna kuna za  funkcioniranje. Iako u svom  prijedlogu zakona autonomne  ženske kuće nisu navele omjere u kojima bi trebale sudjelovati država i lokalne jedinice, inzistiraju da se to  zakonski propiše da te dvije  razine potpišu međusobne  ugovore o sufinanciranju kojima bi se odredio omjer i  iznos sredstava za financiranje skloništa. Ukoliko,  primjerice, lokalna razina ne  bi poštovala omjer koji je  određen, sredstva bi se isplatila iz proračuna RH.
– Treba hitna procedura za  ovaj zakon, a ne da se on  donese za godinu, dvije ili  četiri jer mi nećemo preživjeti  još šest mjeseci’, istaknula je  Neva Tolle, koordinatorica  zagrebačke Autonomne kuće  na nedavno održanoj tematskoj sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova. 
Iako Tolle nije kritizirala  aktualnu Vladu, u Ministarstvu obitelji i branitelja još  nisu spremni prihvatiti prijedlog zakona autonomnih  ženskih skloništa smatrajući  kako funkcionira sustav financiranja po principu  30/30/30 posto, potpisan još  2008. godine. Svoje tvrdnje  potkrjepljuju činjenicom da je  Ministarstvo obitelji ove godine za financiranje skloništa  i autonomnih kuća izdvojilo  2,6 milijuna godinu. Godinu  dana ranije izdvojeno je milijun kuna manje, odnosno 1,6  milijuna kuna.
Napori koje čini Ministarstvo obitelji i branitelja da bi  normalno funkcionirala autonomna ženska skloništa u  Hrvatskoj i više su nego nedovoljni. U to su se uvjerili i u  zadarskoj Udruzi za pomoć  ženi i djetetu „Duga” iz koje  je proizašao projekt otvaranja  skloništa za žrtve obiteljskog  nasilja „Mala kuća”. „Mala  kuća” u Zadru otvorena je u  veljači 2007. godine, a većinski se financira iz sredstava  Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Ostala sredstva,  potrebna za funkcioniranje  „Male kuće” daju Grad Zadar  i Zadarska županija.
Gordana Markulin Ježina,  koordinatorica „Male kuće”  iz zadarske Udruge za pomoć  ženi i djetetu „Duga”, ističe  kako za normalno funkcioniranje skloništa za žrtve obiteljskog nasilja u Zadru, godišnje je potrebno oko 1,5  milijuna kuna. Zadarska  „Mala kuća” ne raspolaže niti  s polovicom potrebnih sredstava te iz mjeseca u mjesec,  muku muči sa zatvaranjem  financijske konstrukcije.
– Zadarsku „Malu kuću” ne  financira Ministarstvo obitelji  već Ministarstvo zdravstva.  Oni daju većinu financijskih  sredstava za funkcioniranje  skloništa za žrtve obiteljskog  nasilja u Zadru. Financijski  nas podržava i Grad Zadar te  manjim dijelom i Zadarska  županija. Nešto dobijemo i  putem donacija, no posljednjih godina, zbog krize i  recesije, toga je sve manje. Ne  zaživi li sustav financiranja  autonomnih ženskih skloništa  po principu 30/30/30 posto,  koji postoji na papiru, odnosno ne obavežu li se sve  strane da će ga poštovati,  zatvorit će se većina sigurnih  kuća u Hrvatskoj, kaže Gordana Markulin Ježina, ističući  kako je na ovaj način funkcioniranje „Male kuće” prava lutrija, igra živaca, mačke i  miša…
Pomoć žrtvama  nasilja
Kapaciteti zadarske „Male  kuća”, koja ima mogućnost  prihvata 11 osoba, trenutno  su u potpunosti popunjeni. U  skloništu je smješteno šest  žena i petero djece školskog  uzrasta. Kroz različite programe „Maloj kući” se radi sa  žrtvama nasilja, a postojeća  financijska situacija dozvoljava tek zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba.
– Sigurne kuće nalaze se na  tajnoj adresi i u pravilu  pružaju utočište žrtvama obiteljskog nasilja iz drugih sredina, kako bi što dalje bile od  svojih zlostavljača. No, bude  tu i žena sa šireg zadarskog  područja. Prema pravilima  kuće u skloništu žrtve nasilja,  najčešće žene s djecom, ostaju  šest mjeseci, iako se taj rok  pod posebnim uvjetima i uz  odobrenje resornog ministarstva može produžiti i na godinu dana, kaže Markulin  Ježina te pojašnjava kako žrtve nakon dolaska u sklonište  prolaze liječnički i psihijatrijski pregled, a na raspolaganju im je i pomoć različitih stručnjaka, poput  psihologa, defektologa, pravnika i socijalnih radnika.
Žrtve nasilja, najčešće žene  s djecom, skloništa napuštaju  tek kada osiguraju osnove za  egzistenciju, što im se unutar  šest mjeseci ili najviše godinu  dana omogućavaju kroz  pohađanje različitih edukacija  i tečajeva, primjerice, na zadarskom Pučkom sveučilištu.  Pomoć žrtvama obiteljskog  nasilja uključuje i suradnju sa  zadarskim Centrom za socijalnu skrb, Caritasom i policijom.
– Nekoć smo govorili, nadali se otvaraju još jednog,  novog skloništa za žrtve obiteljskog nasilja u Zadarskoj  županiji jer su kapaciteti  “Male kuće” gotovo uvijek u  potpunosti popunjeni. Danas  o tome možemo samo sanjati  jer jedva zatvaramo financijsku konstrukciju “Male  kuće”. Sada se moramo boriti  da sačuvamo ono što imamo.  No, iz uz sve problem koje  imamo, ne smijemo zaboraviti  na programe prevencije nasilja i to od najranije dječje  dobi, naravno na djeci prihvatljiv način. Iskustvo je pokazalo da nasilnici dolaze iz  obitelji gdje su gledali nasilje.  Stoga, naglasak treba staviti  na obitelj, gdje sve i počinje,  tako da roditelji trebaju biti  primjer djeci jer ona kopiraju  njihovo ponašanje, kaže Markulin Ježina, zaključujući kako korijeni nasilja najčešće  leže u obitelji, zbog čega  roditelji trebaju imati ključnu  ulogu u prevenciji nasilništva.

Na SOS telefon sve više zovu i zlostavljani muškarci

Prije 11 godina, kada je Udruga za pomoć ženi i djetetu “Duga” tek započela s radom, pozivi žrtava nasilja koje su se obraćale za pomoć na SOS-telefon, bili su rijetki. Tjedno ih je bilo jedan do dva, dok su posljednjih godina, a naročito zadnjih nekoliko mjeseci pozivi učestali. No, iako se taj porast tumači rastom nasilja, prema riječima Gordane Markulin Ježine, svakako je to ipak i očitovanje promjene u svijesti građana koji postaju hrabriji u prijavljivanju nasilja. Cijelu priču oko nasilništva prati jedan paradoks, koji postaje svojevrsna društvena praksa. Naime, umjesto da se sklanja, zatvara nasilnik, sklanja se žrtva! No, da bi se to izmijenilo, potrebne se korijenite promjene u društvu, sustavu uopće, koje je teško očekivati.
– Iako je nasilje u porastu, njegovu prijavljivanju definitivno doprinosi preokret u samom društvu, točnije osviještenost koja je sve veća. Zbog prisutnosti medija, napisa o nasilju i senzibiliziranju građana, stvorila se klima u kojoj su se žene ohrabrile i sve više se javljaju na SOS-telefon tražeći pomoć, kaže Markulin Ježina te ističe da, iako su u većini slučajeva žrve nasilja žene, u posljednje vrijeme u “Dugu” se javljaju i zlostavljani muškarci.
Muškarci ne prijavljuju fizičko već verbalno i financijsko zlostavljanje od strane svoje partnerice. Markulin Ježina drži kako je to problem koji se godinama gura ispod tapeta jer je muškarcima neugodno o tome govoriti.
Žrtve nasilja, bilo da je riječ o ženama, muškarcima ili djeci, često se boje ikome govoriti o svom problemu, bilo da se radi o fizičkom, psihičkom ili drugom obliku nasilja, stoga ih Gordana Markulin Ježina, poziva da se jave u “Dugu”, gdje će ih stručnjaci rado saslušati i pružiti pomoć.
U udruzi “Duga” je anonimnost potpuno zajamčena, a svi savjeti su potpuno besplatni. Svi kojima treba pomoć mogu se javiti na SOS-telefon 332-059, a na raspolagnju su im i web stranice udruge: www.zadar-duga.hr.