Ostavio posao kuhara u Irskoj i zaposlio se kao grobar

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika katarina.ergovic
NOVI ŽIVOT MLADOG ZADRANINA
Najteže su te dvije minute kada moram gledati pokojnika, ali isključim emocije. Ako to ne učinim, ne mogu raditi ovaj posao. Nije mi bilo svejedno kada sam prvi put došao po preminuloga, ali s vremenom sam se naviknuo iako mi je jasno da ovo ne može svatko raditi, iskreno će Matej
Marin GOSPIĆ
Matej Steković radi sedam mjeseci kao pogrebnik u zadarskim Nasadima

On ima 21 godinu, izgleda kao da je sišao sa stranica modnog časopisa, a radi kao - pogrebnik.
Tek kada izgovori prve riječi, mirno i sabrano, glasom kakvog sredovječnog muškarca, rukujući se čvrsto, a opet s puno blagosti, shvatite zašto je izabrao ovaj posao.

Za nekoga tko je još tako mlad nevjerojatno je da odiše ovakvim mirom i duhovnošću, ali baš zato brzo shvatite kako je Matej Steković doista izabrao poziv kojeg voli. Razgovarajući s njim o najtežim situacijama u kojima se našao, rekli biste kako će o tome teško pričati, zaobilazeći detalje, no o situacijama koje mlad čovjek ne može ni zamisliti priča mirno i staloženo, kao da ovaj posao radi cijeli život.

A Matej je pogrebnik zadarskih Nasada tek sedam mjeseci, iako ostavlja dojam čovjeka koji ovaj posao radi puno duže. Njegov dosadašnji posao nema veze s pogrebništvom. Kuhar je i već je radio u restoranima Irske. No nije dugo izdržao, vuklo ga je kući. Svoj je poziv na kraju našao u služenju onima koji više ne trebaju ljudsku riječ, ali trebaju dostojanstvo tog zadnjeg odlaska.

Radi s puno strpljenja

Nama ostalima teško je i zamisliti koje sve scene ovaj mladić gleda. Prometne sa smrtno stradalima kojih mora pažljivo podići i odvesti u mrtvačnicu bolnice. A najgore u njegovu poslu je - dolazak obitelji na prepoznavanje pokojnika.
Situacije koje ne biste poželjeli ni najgorem neprijatelju. Ali Matej sve to strpljivo radi, mada vam se na trenutke čini kao da ni sam ne zna otkud mu snaga za to.

Međutim, već nakon prvih riječi jasno vam je o čemu se radi - snaga je u njegovoj duhovnosti i ogromnoj pozitivnoj energiji kojom zrači. To je razlog zbog kojega, poput mnogih, nije pobjegao s ovog posla već nakon nekoliko mjeseci.

S Matejem smo razgovarali na klupici Gradskog groblja. Taman nakon što nam se direktor Josip Krnčević požalio kako objavljuju već treći natječaj ne bi li našli nekoga tko će raditi kao pogrebnik. I, onako usput, pohvalio se kako imaju vrijednog 21-godišnjeg mladića koji se javio na natječaj te na Gradskom groblju ostao već više od pola godine. Zanimljivo, zaključili smo, jer ne viđate često mladića ovakvog talenta i izgleda koji odabire posao pogrebnika.

O tome kako se, nakon škole za kuhara našao na poslu pogrebnika, otvoreno nam je ispričao, iznoseći i najteže detalje s kojima se dosad susreo.

- Tražio sam posao, kao i mnogi drugi i ugledao oglas za pogrebnika. Nije da me je baš vuklo, ali mora se raditi. Nakon nekog vremena našao sam se u ovom poslu i tu mi je sada dobro. Nisam imao problema ni na početku jer poslu prilazim mirno i staloženo. Nisu me odmah poslali u vatru, prve sam tjedne samo gledao. Vidjeli su da sam zainteresiran i tako sam počeo raditi i na pogrebima. Prvi sprovod mi uopće nije predstavljao nikakav problem, čovjek se jednostavno mora isključiti. Naravno, emocije su tu, ali naučiš kontrolirati ih, otvoreno će Matej.

Najteže je kada ugleda poznatu osobu

Uspijeva mu to tako što maksimalno koristi slobodno vrijeme i »ispuše« se jakim treningom, šetnjom ili nečim drugim za svoju dušu kako ne bi mislio na posao. A na poslu, kaže, ne misli ni o čemu drugome, već samo o poslu.

- Imam u sebi jednu pozitivnu energiju, a takvi su mi i kolege koji su mi u početku puno pomogli da steknem taj neki mir i sabranost neophodnu za ovaj posao. Kako sam pogrebnik, a ne ukopnik, ne moram silaziti u grobove, pa mi i to odgovara. Moj je posao otići po pokojnika na mjesto nesreće, kuće, stanove ili ceste, a uz to odrađujem i sprovod jer mi uskočimo ako nedostaje ukopnika. Ma, ništa mi nije problem, zadovoljno će Matej kojega smo pitali i kako je prošao taj prvi odlazak po pokojnika.

- To je ružno za vidjeti, ali i to je dio života. Morao sam se pomiriti u glavi s činjenicom da to kratko vrijeme gledam pokojnika i da ga više neću vidjeti. Najteže su te dvije minute kada moram gledati pokojnika, ali isključim emocije. Ako to ne učinim, ne mogu raditi ovaj posao.

Nije mi bilo svejedno kada sam prvi put došao po preminuloga, ali s vremenom sam se naviknuo iako mi je jasno da ovo ne može svatko raditi. Ipak, nije to tako strašno kako ljudi misle, poručuje ovaj mladi čovjek.

Odlazeći po pokojnika jednom mu se dogodilo da je ugledao poznatu osobu jer kada idu na mjesto nesreće ili preminuća u stan ili kući, nikad ne znaju po koga idu. Dizanje plahte s lica i pogled na poznatu osobu, kaže, teško je uopće opisati.

I obitelj i prijatelji su se naviknuli

- Ali brzo se saberem obavljajući svoju dužnost na najbolji mogući način, s puno suosjećanja i pijeteta prema pokojniku. Najprije zastanem i uzmem sekundu, dvije kako bih se na neki način pozdravio s njim... Teško je o tome pričati, iskreno će Matej.

Podijelio je s nama i prva iskustva s još jednog dijela posla koji u mnogih također izaziva jezu - oblačenje pokojnika. No i na to se je brzo naviknuo, radeći i taj dio s puno pažnje i poštovanja.

- To je isto kao i one dvije minute kada dođemo po pokojnika na mjesto nesreće ili preminuća u kući. I kada radim na pripremi pokojnika moram jednostavno maknuti sve emocije iz glave, za razliku od sprovoda gdje ipak moraš imati empatije jer to je vrlo teška situacija za obitelj. Navikao sam isključiti se jer bi bilo nemoguće ukoliko bih razmišljao o tome i to prevrtao stalno u glavi. Gledam na to kao posao kojega moram napraviti i onda je lakše, priča Matej.

Pomaže mu i to što na posao svakoga jutra dolazi biciklom. Na taj se način fizički i psihički pripremi za posao. A kako su prijatelji i obitelj reagirali na vijest da ide u pogrebnike?

- Gledali su me u čudu da kako ovo mogu raditi, odmah sam im rekao da mogu. Ali, o tome više i ne raspravljamo, to je sada već stara priča i gledaju na to kao na uobičajen posao. A roditelji? Pa, otac je zapravo zaslužan što sam danas ovdje jer je vidio oglas za posao.

Pitao me bih li radio ovo, rekao sam mu da ću poslati molbu i vidjeti. Mama se iznenadila, ali mi je rekla da probam, prepričava Matej svoj ulazak u ovaj, sve samo ne običan, posao.

Plaća mala, ali redovita

U odluci u zapošljavanju u zadarskim Nasadima pomoglo mu je i iskustvo u inozemstvu. I to u svom zanimanju - kuharstvu. Međutim, daleko je to, kaže od meda i mlijeka o kojemu govore oni koji su otišli vani trbuhom za kruhom.

- Teško je vani, pogotovo za mlade. U Irsku sam otišao s 18 godina i izdržao pet mjeseci, ali sam se vratio, jako mi je falio dom. Bolje mi je ovdje, ne znam hoću li se jednog dana odlučiti za neki drugi posao, ali zasad mi je ovdje odlično. Plaća je mala za ovu vrstu posla, ali raditi se mora. Važno je da je redovita, a i uvjeti su nam dobri. Osim toga, ovaj mi je posao promijenio i mišljenje o puno toga u životu jer na neke stvari gledam drugačije. Susrećem se s mnogo toga što me je natjeralo na razamišljanje i promijenilo život, oprezniji sam i suosjećaniji prema drugima. Zato, poslije svega što sam se nagledao, na kraju želim poručiti mladima neka žive svoj život, ali neka paze kako ga žive i neka ne brzaju, jer Bog im neće dati drugi život, kazao nam je na kraju Matej odlazeći prema ispraćajnom mjestu na groblju gdje ga je čekao prvi pogreb toga dana.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)