14. FESTIVAL TOLERANCIJE Marcelić: Hrvatska je Zapad Istoka i Istok Zapada

Uoči 14. Festivala tolerancije, Udruga festival suvremenog židovskog filma Zagreb i UNHCR Hrvatska u suradnji s poznatim hrvatskim dizajnerima te uz potporu Grada Zagreba do 28. lipnja ove godine, postavit će u autobusima i tramvajima u Dubrovniku, Osijeku, Splitu, Zadru i Zagrebu, izložbu provokativnih i emotivnih plakata koju potpisuju poznati dizajneri Ana Kunej, Dejan Dragosavac Ruta, Iva Babaja, Bruketa&Žinić&Grey i studio Šesnić&Turković. Riječ je o angažiranom umjetničkom projektu kojim se tematizira položaj izbjeglica u svijetu i Hrvatskoj.
Naime, prema službenim podacima UNHCR-a, trenutno je u svijetu više od 70 milijuna prisilno raseljenih osoba, od kojih se više od 85 posto nalazi u zemljama u razvoju. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je utočište pronašlo 400 tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, a pri tom se država skrbila i za vlastitih 500 tisuća prognanika. Od 2004. kada je na snagu stupio Zakon o azilu do danas je u Hrvatskoj odobrena zaštita za 920 izbjeglica, uglavnom iz Sirije, Afganistana i Iraka.
Ova izložba koja će, dakle, do kraja mjeseca biti postavljena i u zadarskim autobusima, neminovno nameće pitanje – gdje je Hrvatska danas kad je riječ o vjerskoj, nacionalnoj, rodnoj, manjiskoj i svakoj drugoj vrsti netolerancije?

Pomak po pitanjima rodne ravnopravnosti
– Hrvatska je već dugo u zanimljivom položaju kad govorimo o vrijednostima. Kad bi ih se trebalo opisati nekom medijski zanimljivom sintagmom, rekao bih da bi najbolja bila »Zapad Istoka i Istok Zapada«. Naime, ako ih stavimo u kontekst bivših socijalističkih zemalja u Europi, onda je Hrvatska uz Češku i Sloveniju jedna od vrijednosno najliberalnijih država, što se može vidjeti iz niza međunarodnih istraživanja. Usporedimo li je, s druge strane, sa zapadom Europe, jasno je da su vrijednosti ipak, konzervativnije. Stoga ona nije skliznula u tzv. neliberalne ili hibridne demokracije čije snaženje možemo vidjeti u posljednje vrijeme, ali nije ni liberalno društvo poput skandinavskih zemalja. K tome, vidljiv je i pomak u nekim temeljnim pitanjima poput rodne ravnopravnosti. Recimo, poznato je da su mlađe generacije sklonije većoj jednakopravnosti spolova, što je i inače uobičajen globalni trend, mišljenja je poznati zadarski sociolog mlađe generacije doc.dr.sc. Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.
Kad je riječ o globalnim trendovima, sociolog Marcelić smatra kako je sasvim sigurno da postoje pitanja koja se u Hrvatskoj prelamaju, a jedno od njih je i odnos prema imigrantima. Prema njegovim riječima, naša se zemlja nalazi u poziciji da se kao tranzitna zemlja, ne suočava s realno velikom prisutnošću migrantske populacije u društvu, ali je konstantno pod pritiskom čuvanja granica i povremenih većih valova kretanja ljudi.

Drugi svjetski rat kao metafora za vrijednosne pozicije
– Paradoksalno, negativan stav prema imigrantima veći je tamo gdje je njihova prisutnost manja. Primjerice, istok Njemačke je znatno negativniji u stavovima od zapada, a slabije razvijene zemlje EU-a su generalno negativnije nastrojene od razvijenijih pa bih rekao da i po tom pitanju Hrvatska stoji bolje od dobrog dijela postsocijalističke Europe. Ipak, poznato je i da su stavovi prema izbjeglicama bili prilično negativni za vrijeme kad je kriza bila na vrhuncu pa tako znamo i da se prema njima upravo tada iskazivala najveća društvena distanca, naglašava Marcelić.
Dodao je i kako su područja na kojima se primarno očituju vrijednosne napetosti u hrvatskom društvu primarno vezane uz povijest i odnos prema Drugom svjetskom ratu, koji je sam za sebe postao metafora za šire vrijednosne pozicije, te odnos prema nacionalnim i rodnim manjinama. Problem u tom smislu, kako je istaknuo Marcelić, može biti i tolerancija prema povijesnom revizionizmu koji nije stran desnom dijelu hrvatske politike, što zapravo indirektno donosi problem legitimiranja isključivosti.

Hrvatska je na razmeđi
– Hrvatske konzervativne pozicije manje su vezane uz rasnu i migrantsku populaciju nego što je to slučaj u većini zemalja Europske unije jer nam je i povijesni kontekst djelomično drugačiji. Teme koje su prije svega izvor napetosti su odnos prema nacionalnim manjinama, što je odraz rata, te prema rodnim manjinama, što je odraz retradicionalizacije društva od osamostaljenja, pri čemu je i tradicionalno shvaćanje rodnih odnosa dobilo na snazi. Ukratko, Hrvatska je kao zemlja prilično logično postavljena na razmeđi liberalnog Zapada i konzervativnog Istoka Europe i to se jasno očituje u njezinom političkom životu. Odnos prema migrantima je restriktivan, ali ne kao u Mađarskoj. Odnos prema reproduktivnim pravima žena ili pravima homoseksualne populacije je relativno konzervativan, ali ne kao u Poljskoj. Ako razmatramo opće političko stanje, onda su stvari znatno bolje od neliberalnih, hibridnih demokracija i pluralizam mišljenja je ipak izraženiji. Dakle, Hrvatska još ima prostora za napredak, koji je i poželjan, ali opći stavovi u populaciji su takvi da je ne bih nazivao netolerantnom, zaključuje Marcelić.