GORAN BURČUL Nisam još odlučio, ali mislim da sam završio s nogometom

Razmišljao sam završiti s nogometom na kraju ove sezone, ali koronavirus mi je malo poremetio planove – kaže Goran Burčul (1976.), sjajni napadač, jedan od najdugovječnijih aktivnih igrača u Zadarskoj županiji. Govorimo dakako o seniorskom, a ne veteranskom nogometu. Ipak, Burčul misli kopačke o klin objesiti vrlo brzo.
– Kada su popustile mjere uvedene zbog koronavirusa trenirao sam cijeli peti mjesec s Hajdukom u Pridragi. Nakon toga smo imali izlet na Zrmanju, nas četrdesetak. Tada sam svima rekao da me puste da razmislim sljedećih mjesec i pol dana o tome hoću li igrati i dalje. Kako stvari sada stoje mislim da sam svoje odigrao.
Ipak…
– Nikad se ne zna. Možda nađem neki motiv i nastavim igrati. Iako sumnjam.

Na treninge vlakom
Karijera popularnog Daće (»nadimak mi je dao stariji brat Damir koji nije mogao izgovoriti braco«) počela je još prije Domovinskog rata. Iz rodnog Galovca počeo je dolaziti na treninge u Zadar.
– Bio sam peti ili šesti razred, ne znam točno. U Galovcu mi je profesor tjelesnog bio Damir Vestić koji mi je preporučio treniranje nogometa. Otac Branko odveo me u NK Zadar i tako sam počeo. Prvi trener mi je bio Ive Morić, a kasnije ih se promijenilo nekoliko. Sjećam se Gorana Vidova, Željka Živkovića, Žarka Anđelića…
Na treninge je Goran putovao – vlakom!
– Željeznička stanica u Galovcu bila je kilometar i pol od naše kuće. Išao sam pješke i onda vlakom do kolodvora u Zadru pa na Stanove. U početku me na treninge vozio otac, ali kasnije bih uglavnom putovao sam.
Tijekom Domovinskog rata, od 1991. do 1994. popularni Daćo nije trenirao. Danas će reći da mu je to razdoblje kasnije nedostajalo u njegovoj nogometnoj formaciji.
– Kad je počeo rat imao sam 15 godina pa sam propustio i kadete i juniore. Nakon tri godine odmah su me uključili u seniore, ali ne u Zadar nego u Galovac koji je osnovao klub nakon 16 godina, a kasnije i u Arbanase.
Malo-pomalo bio je to početak zanimljive seniorske karijere.
– Prvi pravi angažman imao sam u Raštanima 1996. kada je taj klub igrao Drugu ligu i završio na drugom mjestu, iza Splita. Iz Raštana sam otišao u Hrvatski vitez Posedarje koji je imao kvalitetnu momčad. Bili smo 2000. prvaci Treće lige. Igrali su Damir Lerga, Leopold Burčul, Alen Lazanja, Marinko Paleka, Alen Vedrić, branio je Radenko Šimunov… Vodio nas je Mladen Vranković i igrali smo odličan nogomet.
U ljeto 2000. došao je neočekivani poziv.
– Mladen Vranković, koji je imao kontakte s Rijekom, gdje je jedno vrijeme bio i trener, pozvao me u taj klub. Tada sam razmišljao o tome da postanem profesionalni vojnik, pa sam morao odlučiti, ili nogomet ili vojska.
Prevagnuo je nogomet.
– Raskinuo sam ugovor s vojskom i sljedeće dvije godine proveo sam u Rijeci. Ne mogu reći da sam imao neke kvalitetne izvedbe. Igrao sam uglavnom na desnom beku, daleko od protivničkog gola. Nije mi na ruku išla ni situacija u Rijeci koja se nije mogla oporaviti nakon onoga što im se dogodilo 1999. kada su ostali bez titule prvaka Hrvatske. Dosta su se mijenjali treneri i tek kad je došao Ivan Katalinić počeo sam više igrati. Na kraju sam raskinuo ugovor s Rijekom i ostao bez nekih novaca, ali nije mi bilo žao. Želio sam se vratiti kući.

Novalja i Zadar
I vratio se, ali ne baš kući nego u Novalju, tada ambicioznog drugoligaša.
– Prije Novalje pola sezone sam igrao za Muru u Prvoj slovenskoj ligi i dao tri gola. Slično kao i Rijeka, nije to za mene bio obećani klub. Bilo je opcija s povratkom u Zadar, ali neki u klubu su mi zamjerili da sam u dresu Rijeke previše »grizao« protiv Zadra pa je sve propalo. Pozvali su me u Novalju gdje sam imao odlične tri godine u Drugoj ligi. Bilo je tamo i dosta igrača Zadra, a poznato je da su jedne sezone imali i pet Brazilaca. Zanimljivi su bili ti Brazilci, inače jako dobri igrači, ali su baš željeli trenirati. Od ponedjeljka do četvrtka ih sve boli, a onda u petak, na zadnjem treningu prije utakmice, idu kao avioni.
Igrala je i Novalja 2005. i kvalifikacije za Prvu ligu. Najprije protiv Cibalije, a onda i s Međimurjem kojeg je umjesto na svom travnjaku ugostila na splitskom Poljudu.
– Izgubili smo 4:0 od Cibalije u Vinkovcima pred deset tisuća gledatelja. Nikada do tada nisam igrao u takvoj atmosferi. Na uzvratu u Novalji bilo je 1:1, a za Cibaliju je pola sata na toj utakmici zaigrao Mirko Filipović. Sjećam se jednog žestokog starta Ante Morića na njemu… Nakon Cibalije imali smo još jednu priliku protiv Međimurja, ali i to smo izgubili. Potom je počeo polagani pad Novalje. Bilo je jasno da se u Prvu ligu ne može, a i za Drugu je trebalo dosta novaca.
Konačno, u sezoni 2006./07. stigao je u Zadar.
– Slagala se momčad za Prvu ligu. U napadu smo bili Želimir Terkeš i ja i jako dobro nam je išlo. Nismo uspjeli osvojiti prvo mjesto, pa smo morali u kvalifikacije protiv Pule.
Premda je te sezone u Drugoj ligi postigao 11 golova (baš kao i Želimir Terkeš) utakmice s Pulom su ga zaobišle.
– Žao mi je što sam propustio kvalifikacije, i to bez pravog razloga. Bio mi je to znak da Zadar na mene više ne računa. Radovao sam se mogućnosti igranja Prve ligi za Zadar koji sam uvijek smatrao svojim klubom, međutim, forsirali su se drugi igrači. Ako me nešto razočaralo u nogometu onda je to bilo ljeto 2007. kada su mi na Stanovima pokazali izlazna vrata. Mislim da to nisam zaslužio.

Raštanske amplitude
Od 2007. slijedi veliki, zapravo najbolji dio karijere tijekom kojeg je Daćo slovio za jednog od najboljih amaterskih nogometaša u Dalmaciji.
– Mišo Čirjak, predsjednik Raštana, više puta me zvao. Premda su Raštane bile u Četvrtoj ligi, vidjelo se da klub ima ambicija za puno više i nisam puno razmišljao. Uvjeti u Raštanima su bili jako dobri, od kvalitete igrača, financija do atmosfere u momčadi. Radilo se vrlo profesionalno, nije bilo izostajanja s treninga i sve je bilo posloženo na razini koja je tada bila i iznad Treće lige.
Nakon dva druga mjesta Raštančani su dvaput zaredom osvajali titulu prvaka Treće lige. U pet sezona (jedna u Četvrtoj, četiri u Trećoj ligi) Burčul je u dresu Raštana postigao čak 115 golova, a dvaput je proglašen najboljim igračem Treće lige.
– Bio sam uvjeren da će Raštane ući u Drugu ligu. Mišo Čirjak se trudio održavati klub na visokoj razini, ali to nije bilo dovoljno za Drugu ligu. Trebalo je uložiti u igralište i tražio je da mu se pomogne. Međutim, nije bilo nikoga i nažalost Raštane su danas tu gdje jesu. Kluba više nema, a igralište propada. Teško mi je gledati takvu sliku kad se sjetim koliko smo tamo odigrali odličnih utakmica. Nitko nije mogao računati na bodove u Raštanima.
Raštane, ponos sela i Ravnih kotara, godinama su bile hit među trećeligašima.
– Dolazilo je dosta igrača Zadra. Neki od njih, poput Antonija Mršića, Roka Mišlova ili Igora Banovića, su napravili jako dobre karijere. Igrali smo na Stanovima i finale Županijskog kupa protiv Zadra. Izgubili smo tek na penale, a kada sam vidio koliko su se Zadrani radovali pobjedi, shvatio sam koliko su Raštane zapravo odlična momčad. I danas mislim da nismo zaslužili izgubiti tu utakmicu.
Od 2012. do 2015. Raštane su igrale u Prvoj ŽNL, nakon toga gase se seniori, a vrlo brzo i mlađi uzrasti. U ljeto 2012. Burčul se na pola sezone vraća u Novalju.
– Zbog njihove korektnosti prema meni dok su igrali u Drugoj ligi odlučio sam im pomoći. Tada su ispali u Treću ligu i nije to više bila »stara« Novalja. Nakon što Raštane nisu uspjele ući u Drugu ligu mislio sam završiti karijeru, ali u Novalji sam ponovno dobio neku volju za nogometom.
Na polusezoni 2012./13. Daćo stiže u biogradski Primorac koji je bio na dnu Treće lige.
– Nažalost, nismo uspjeli ostati u Trećoj ligi. Igrali smo odlično u drugom dijelu sezone, bili smo 13. s 41 bodom, ali su ispadale četiri momčadi i Neretva nam je pobjegla za dva boda. Šteta, ali tako je to u Trećoj ligi iz koje se može ispasti iz lige, iako imate 12 pobjeda u 30 utakmica.

Županijska liga
Tada počinje Burčulovo razdoblje u Županijskoj ligi koje traje i danas. Najprije pola sezone u Primorcu, pa dvije i pol u Zlatnoj luci, jedna u Polači i sada već treća u Hajduku iz Pridrage.
– Niko Pavić je bio uporan u tome da me dovede u Zlatnu luku. Nisam ga više mogao odbijati i bilo mi je lijepo u Sukošanu. Vito Prtenjača je najzaslužniji što sam završio u Polači, a zadnjih sezona uživam u Hajduku.
I za dolazak u Pridragu presudio je jedan poziv i to – noćni.
– Radio sam noću smjenu u skladištu i malo prikunjao, valjda se šefovi neće ljutiti, ha, ha. Kad sam se probudio oko četiri sata ujutro vidio sam sedam-osam propuštenih poziva, sve od Zvone Pedića iz Hajduka. Kad je čovjek bio toliko uporan, rekao sam idem u Pridragu. Prve sezone smo bili prvaci županijske lige, i igrali kvalifikacije za Treću ligu protiv Uskoka. Malo mi se tada u sjećanje vratilo vrijeme koje sam proveo u Raštanima. Atmosfera za obje utakmice protiv Uskoka je bila odlična.
I tako tri godine triput, a kad su domaće utakmice i četiri puta tjedno, Burčul iz Galovca u Pridragu, u svakom smjeru putuje 25 km.
– Igram za gušt, a u Hajduku mi daju naknadu za trošak goriva. Nikad nisam trčao za novcem, već sam tražio klub u kojem ću imati dobru ekipu. To sam dobio u Pridrazi.
I danas, nakon više od tri desetljeća u nogometu, kaže da s istim žarom ulazi u svaku utakmicu.
– Uvijek želim pobijediti, bez obzira je li riječ o treningu ili utakmici. Ne volim gubiti. Međutim, treninzi su mi postali naporni. Ujutro radim kao trgovački putnik, popodne idem na trening iz Galovca u Pridragu, vikendom su još i utakmice malog nogometa i tako u krug. Znam da bez treninga nema ni pravih utakmica i zato i razmišljam završiti s nogometom. Bilo bi neozbiljno i nekorektno prema suigračima preskakati treninge i tražiti mjesto u ekipi na utakmicama.
Trenerski posao ga ne privlači.
– Nagovarali su me da upišem školu za trenere, ali ne vidim se u tome. Kad prestanem igrati moja jedina veza s nogometom može biti da odem pogledati neku utakmicu.
Ipak, kako god završilo s nogometom, u malom nogometu će i dalje biti aktivan.
– Mislim da sam već 20 godina u Tinu. Od tada do danas tamo smo ostali samo Tiho Knežević i ja.
Osvojio je Burčul niz turnira u dresu Tina, no taj klub, premda konstanta u županijskim okvirima, nikada nije napravio iskorak prema uključivanju u nacionalna futsal natjecanja.
– Više puta se govorilo o tome da bi Tin trebao ići u Drugu hrvatsku ligu iz koje bi, s obzirom na kvalitetu, sigurno bez problema ušao u Prvu ligu. Ne znam detalje, ali mislim da je zapelo na financijskoj podršci jer Prva liga košta, a čini se da to nema tko platiti. U županijskoj ligi ima još kvalitetnih momčadi, ali nitko se ne usudi ići naprijed. Bez podrške Grada ili nekog ozbiljnog sponzora, kojeg je teško naći, mislim da će nam županija još dugo biti bez prvoligaša u malom nogometu.
Baš kao i »velikog« nogometa.
– Nemam neki komentar na ovo što se događa sa Zadrom. Prema tom klubu imam posebnu emociju, ali nažalost budućnost zadarskog nogometa, ako govorimo o prvoligaškoj razini, je upitna i to ne samo u bližoj, nego lako moguće i u daljnjoj budućnosti.
Za kraj, vratimo se na početak. Sljedeća sezona?
– Rekao sam, još razmišljam, ali čini mi se da sam jako blizu oproštajne utakmice. S tom bi odlukom najsretnija bila moja supruga Marijana koja me već pet godina nagovara da prekinem s nogometom…
 

U Prvoj HNL 27 nastupa

Burčul je za seniore Zadra prvi put zaigrao u drugoligaškoj sezoni 2006./07. u kojoj je upisao 26 nastupa (1.958 minuta) i postigao 11 golova. Prvi pogodak u dresu Zadra zabio je odmah u prvom kolu i to Croatiji Sesvete u utakmici koju je Zadar na Stanovima pobijedio 3:1. Imao je Burčul te sezone i vrlo visok prosjek ocjena u Zadarskom listu (6,33), bolji je bio samo Jakov Surać (6.38). U Prvoj HNL Burčul je igrao u dresu Rijeke, u sezoni 2000./01. upisao je 10, a godinu dana kasnije 17 nastupa kada je postigao i svoj jedini gol u Prvoj HNL.
 

Sin Roko ide očevim stopama

U Zlatnoj luci, Polači i Hajduku Burčul je svlačionicu dijelio i s 22-godišnjim sinom Rokom, također napadačem.
– Zavolio je i on nogomet.
I mali nogomet. Rekli bismo na »ćaću«.
– Zadnje dvije sezone je igrao mali nogomet u Italiji. Klub se zove Buldog Lucrezia iz jednog manjeg mjesta 50 kilometara od Ancone. Bili su u trećoj ligi pa su ušli u drugu. Zadovoljan je tamo, ali sada kada smo trenirali s Hajdukom, zaželio se i velikog nogometa. Ne znam što misli dalje, neka sam odluči.
Rijetko se u sportu vide otac i sin u istoj momčadi. A znali su se naći i na suprotnim stranama dok je Roko bio u Škabrnji, a Goran u Zlatnoj luci.
– Nakon toga stalno smo u istom klubu. Štedimo na gorivu, ha, ha. Mislim da se dobro slažemo u igri. Ipak, on je još mlad i treba učiti tajne zanata.
Mi bismo dodali i odigrati još 22 godine da bi dostigao »ćaću«…
 

Karijera

Do 1991. Zadar
1994. – Arbanasi
1994. – 1996. Galovac
1996. – 1998. Raštane
1998. – 2000. Hrvatski vitez Posedarje
2000./01., 2001./02. Rijeka
2002./03. Mura
2003. – 2006. Novalja
2006./07. Zadar
2007. – 2012. Raštane
2012./13. Novalja, Primorac
2013./14. Primorac, Zlatna luka
2014. – 2016. Zlatna luka
2016./17. Polača
2017. – 2020. Hajduk