»Zaboravljanje djeteta nije zaboravljanje ključa, novčanika ili torbice«

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Zadarski psihijatar Darko Labura o roditeljskoj odgovornosti
Autor: 
Kada roditelj ima urednu empatiju prema djetetu, iskrene i prirodne osjećaje, istovremeno i ljubav i strah za zdravlje djeteta, što roditelja drži koncentriranim, aktivnim i permanentno tenzioniranim u skrbi za svoje dijete, tada se takvo zaboravljanje u rutini ne može dogoditi, kazuje dr. Labura
Slavko MIDŽOR/PIXSELL
U SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje

Svjedoci smo potresnog događaja kad je dijete preminulo uslijed predugog boravka u vrućem automobilu.
Nažalost, nije riječ o izoliranom slučaju. Naime, u SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje, točnije od proljeća, tijekom ljeta do rane jeseni.

Izolirani društveni fenomen

Dr. Darko Labura, specijalist psihijatar, subspecijalist forenzičke psihijatrije komentira tzv. sindrom zaboravljenog djeteta, potencijalnim uzrocima, komentarima kako se to »nama ne može dogoditi«, ali i primjerenoj kazni.
Ponajprije, kako naglašava dr. Labura, ne radi se medicinskom sindromu ili psihijatrijskom sindromu, to je pseudosindrom, što se tiče medicine, lažni psihijatrijski sindrom pa bi trebalo izbjegavati taj naziv dok ne prijeđe u naviku što se već dobrim dijelom i dogodilo.
- Budući da je pojam ‘lažni’ u zadnje vrijeme eksponiran, bolje je koristiti grčki prefiks pseudo što znači površno, namjerna obmana, slučajnost. Nadalje, medicina, tj. psihijatrija nema takvog skupa simptoma, sindroma zaboravljenog djeteta, koji bi se klasificirao prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti/MKB-10/ili prema DSM-V. Ne radi se o bolesti, poremećaju, sui generis koji bi imao svoje uzroke, tijek, posljedice pa da bismo takav poremećaj mogli pripisati pojedincu, tumači dr. Labura i nastavlja da je, prema njegovom mišljenju, to izolirani društveni fenomen koji se odnosi na roditeljstvo, a označava nebrigu za dijete, zanemarivanje djetetovih prava i ugrožavanje djetetova zdravlja.
U najvećem broju slučajeva uzrok je psihološki: nemar, nebriga, površnost, indolentnost, nezrelost, dekoncentracija.
- Od psihijatrijskih uzroka, to mogu biti duševne bolesti kao psihoze, demencije, a može biti i akutna reakcija na stres, depresija, alkoholna intoksiciranost ili intoksiciranost psihoaktivnim tvarima, navodi dr. Labura.

«Meni se to (ne) može dogoditi«

Nameće se pitanje je li to najčešće zanemarivano dijete ili je pak riječ o trenutku nepažnje.
- Prije i najčešće je to zanemareno dijete, kao što sam već naveo. Ukoliko su uzroci psihološko-sociološki, takve osobe, koje zaboravljaju dijete, imaju povijest zanemarivanja i njihova nebriga i nemar prema djetetu očituju se i u drugim situacijama.
Ukoliko je u pitanju duševna bolest ili poremećaj, takva se bolest i poremećaj odražava i u drugim aktivnostima tog roditelja ili osobe, govori dr. Labura.
Kako nastavlja, to ne može i ne smije biti propust u svakodnevnoj rutini kakve se teze provlače medijima.
- Nije to zaboravljanje ključa, novčanika ili torbice, riječ je o djetetu koje zahtijeva pažnju, ljubav i skrb. Kada osoba, roditelj ima urednu empatiju prema djetetu, iskrene i prirodne osjećaje, istovremeno i ljubav i strah za zdravlje djeteta, što roditelja drži koncentriranim, aktivnim i permanentno tenzioniranim u skrbi za svoje dijete, tada se takvo zaboravljanje u rutini ne može dogoditi, kazuje dr. Labura koji nije suglasan s kolegom Vladimirom Grošićem koji je govorio kako se to može svakome dogoditi i da nitko to ne smije osuđivati i reći »meni se to nikada neće dogoditi«, nego »napravit ću sve da mi se to nikada ne dogodi«.
- Slušao sam kolegu Grošića na TV-u koji tako govori. Prema mom mišljenju, to je pogrešno. To se zdravom roditelju u rutini ne može i ne smije dogoditi. Pogrešno je i što kolega navodi da se takvo što i njemu dogodilo, pa time opravdava situaciju, kazuje dr. Labura i dodaje da nema opravdanja za takvu situaciju, osim ako je u pitanju duševna bolest ili poremećenost.
Oni koji su nadležni poduzet će sve u skladu sa zakonom.

Aktiviranje društvene zajednice

- Ukoliko se sumnja na duševni poremećaj ili bolest, osoba koja je na takav način zaboravila dijete i grubo zanemarila djetetov integritet bit će podvrgnuta psihijatrijskom vještačenju te utvrđivanju ubrojivosti tempore crimnis. Ukoliko je osoba bila neubrojiva, u slučajevima teške duševne bolesti ili poremećenosti, tada neće kazneno odgovarati. Osoba može biti i duševno bolesna ili poremećena, ali ako je bila ubrojiva ili smanjeno ubrojiva, tada će odgovarati pred zakonom za svoj postupak, govori dr. Labura o daljnim događanjima.
Međutim, roditelj koji ima osjećaje prema svojoj djeci ili je imao, sigurno je da je njemu osobno najveća kazna što je ostao bez djeteta, bez obzira na zakonsku regulativu.
- Roditelj koji je odgovoran za smrt djeteta i nije eskulpiran od krivnje zbog duševne bolesti ili poremećenosti, pa je bio neubrojiv, trebao bi biti podvrgnut vještačenju za roditeljsku sposobnost, prema mom mišljenju, kako bi se spriječio još jedan mogući takav ili slični scenarij. Općenito, društvena zajednica trebala bi se više aktivirati na temu roditeljstva i roditeljske skrbi, kao i da se detektiraju mogući potencijalni rizični faktori u obnašanju roditeljske skrbi kod osoba koje to nisu u stanju pa da im se i preventivno ograniči i onemogući roditeljska skrb, zaključuje dr. Labura.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (1 glasova)