Hrvatska će trebati sve više uvozne energije

Kasnimo s izgradnjom plinovoda i drugih energetskih projekata. Cijena nafte je samo prošle godine udvostručena i sve se promijenilo. Sad je postalo očito da su se predugo odlagali energetski razvojni projekti poput terminala za LNG ili plinofikacije Istre, Primorja i Dalmacije, kaže energetski stručnjak Igor Dekanić
Prof. dr. Igor Dekanić jedan je od stručnjaka koji sudjeluje u izradi strategije energetskog razvoja Hrvatske koja se ubrzano dovršava. Nova će strategija revidirati postojeću i izrađuje se za razdoblje do 2013. godine. Galopirajuće cijene nafte i dugotrajan izostanak ulaganja u energetiku očito zahtijevaju hitne odluke. Zbog toga se s nestrpljenjem očekuju strategija i javna rasprava. Posebice sada, uz kontradiktorne izjave premijera Ive Sanadera o gradnji nuklearke, zahtjeve HEP-a za novim ulaganjima, veće cijene struje, ponovno prizivanje projekta “DružbAdria”, najavu spoja na Paneuropski naftovod i druge energetske teme. Pitamo stoga dr. Dekanića koji su najveći problemi danas i što Hrvatska mora učiniti na planu energetike.
Možete li nam reći osnovne smjernice hrvatske energetske strategije u čijoj izradi sudjelujete?
– Ne mogu jer je izrada u tijeku i ne bi bilo ni ispravno ni korektno da jedan od 30-ak eksperata koji sudjeluju u njezinoj izradi prejudicira bilo kakva stajališta koja su tek u nastajanju. Osim toga, predviđena je procedura zadana propozicijama javnog natječaja, koja slijedi u Europi uobičajeni postupak. Prvi je korak “green paper” (“zelena knjiga”) kao koncept koji glavni korisnik stručnih prijedloga, a to je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, prezentira u javnosti. Nakon toga slijedi kvalificirana (stručna) rasprava pa “white paper” (“bijela knjiga”) kao prijedlog strategije i tek potom donošenje strategije i programa mjera za njezinu provedbu. Ova procedura traži nešto strpljenja, ali siguran sam da zbog toga javnost neće biti uskraćena za potrebne informacije.
Predugo slijedili opće uvjerenje
Koji su, po vašem mišljenju, glavni problemi u energetici Hrvatske?
– Prema mom osobnom stručnom mišljenju i saznanjima iz skoro 30-godišnjeg bavljenja energetskim problemima, mogu reći da naši glavni energetski problemi proizlaze iz činjenice da će Hrvatska za svoj budući razvoj trebati sve više uvozne energije. Naši su energetski problemi predugo bili “pokriveni” općim uvjerenjem javnosti i politike da energetika nije problem i da smo i mi predugo slijedili opće uvjerenje većine svjetskih stručnjaka i političara da će tržište automatski i brzo riješiti sve energetske probleme. To je tako izgledalo dok je nafta bila jeftina i dok je vladalo obilje njezine ponude na svjetskim naftnim tržištima. Nakon što je počela rasti potražnja za naftom, osobito u Aziji, te nakon što su geopolitičke okolnosti promijenile svjetska energetska tržišta, cijena nafte je samo prošle godine udvostručena i sve se promijenilo.
Osim toga, Hrvatska se, budući da je nakon skoro 20-ak godina dostigla predratnu potrošnju energije, suočila s perspektivom značajnog nedostatka svih energetskih kapaciteta, od primarne energije, nafte i plina, do nedovoljnih kapaciteta za proizvodnju električne energije, niskom energetskom učinkovitošću i nedovoljnom plinoficiranošću zemlje. Sve to uvjetuje potrebu promjene odnosa prema energetici, kao i novi razvojni ciklus u energetskim djelatnostima, a sve to treba izvesti u prilikama kad cijene energije rastu. Predugo su se odlagali energetski razvojni projekti, poput osiguranja novog uvoza energije, primjerice, kroz terminal za LNG ili plinofikaciju Istre, Primorja i Dalmacije.
Javnost nesklona većim projektima
Možemo li u Hrvatskoj rješavati veće projekte kada svaka vlada mijenja smjer, primjerice, DružbAdriju koju su odbacili, a sada se uočava njezina vrijednost?
– Naša javnost je inače prilično nesklona svim većim razvojnim projektima (pa tako i energetskim) te u tome naše vlade zapravo samo slijede mišljenje javnosti, odnosno svojih birača. Ako se sjetimo početne javne reakcije na skoro sve veće razvojne projekte ili građevinske zahvate, od izgradnje autoputova do obnove pojedinih trgova, vidjet ćemo da su u početku reakcije uglavnom bile negativne. Svi veći energetski projekti složeni su zahvati čije se koristi (i moguće negativne posljedice) mjere desetljećima, tako da bi svaki od tih projekata nalagao poseban pristup koji uključuje i pažljivo, stručno, pošteno i potpuno informiranje javnosti o koristima i troškovima energetskih projekata, kao i njihovom dugoročnom infrastrukturnom utjecaju na gospodarstvo u cjelini.

Kako razvijati skupe obnovljive izvore
Europska unija nalaže da bi do 2020. godine trebalo dostići 20 posto proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Kako je to moguće kod nas budući da je to najviši standard kakav ima možda jedino Danska?
– Vrlo teško i samo uz vrlo pomno planiranu i disciplinirano realiziranu dugoročnu politiku stimuliranja obnovljivih izvora. U vašem pitanju krije se i dio odgovora, koji bi otprilike glasio – jednostavno, kad bismo imali gospodarsku razvijenost, društvenu strukturu, štedljivost, smisao za dugoročno planiranje i prirodne uvjete poput Danske. Naime, Danska ima uravnoteženu i dugoročno koncipiranu (mi bismo rekli skoro “bezličnu” i “tehnički” orijentiranu gospodarsku politiku), visoku gospodarsku razvijenost, najskuplju energiju u Europi, zasnovanu na općeprihvaćenom uvjerenju da je svaka sigurnost skupa te, uz to, vrlo povoljne prirodne uvjete za korištenja energije vjetra. Hrvatska ima sasvim drukčije povijesne, gospodarske, prirodne i kulturološke uvjete nego Danska i stoga je pristup korištenju obnovljivih izvora energije kod nas drukčiji, što nipošto ne znači da i mi ne bismo trebali više koristiti obnovljive izvore energije. Ali moramo biti svjesni da su i ovi ciljevi koje pred nas postavlja Europska unija, poput 20 posto energije iz obnovljivih izvora, vrlo zahtjevni i nipošto nisu jeftini.