Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Janjetina, kapulica, puna svinja prikolica…

Autor: Mario Padelin

14.07.2010. 22:00
Janjetina, kapulica, puna svinja prikolica…


Ono što me u raznovrsnoj ponudi jako dojmilo, to je kvalitetan namještaj od punoga drva kakav dugo nisam vidio. Jedan me bračni krevet toliko privukao da sam odmah dobio želju oženiti se i leći u njega. Bilo je i lijepih stolova sa stolicama, ali i drugih zanimljivih proizvoda od drva. Naši su ljudi jako čisti i uredni. To sam lako zaključio vidjevši ogromnu ponudu metli i drugih sličnih pomagala. Metli ima toliko da bi se sve vještice u regiji mogle opskrbiti za nekoliko godina unaprijed
Ima jedna stara, vrlo stara pjesma koje se vremešniji čitatelji Zadarskog lista vjerojatno i sjećaju, a koju smo morali učiti u srednjoj školi. U toj pjesmi djed vodi unuka na sajam, a na sajmu svega i svačega (“toke zlaćane” i sl.), pa on pita maloga hoće li ovo ili ono, a mali se češka rukom po glavi, što bi, što bi, i na kraju kaže “kupi mi babo kupi, pečenja jarećeg”. A baš jarećeg pečenja izgleda nije bilo na srpanjskom Benkovačkom sajmu, što su razočarano komentirali mnogi posjetitelji. Bilo je svega, ali nije bilo jarećeg pečenja. Čak sam se ja prikazao, ali pečenja jarećeg bilo nije. Zašto to napominjem? Zato što je ovaj sajam postao sinonim za mjesto gdje možete nabaviti svega i svačega i gdje se isplati doći. A isplati se doći onome koji hoće nekoga sresti i malo proljudikati, a osobito onome koji se hoće dobro najesti. Onaj koji misli da će nešto bitno uštedjeti, taj se vara. Cijene u većini slučajeva nisu ništa povoljnije nego u gradu, a jedino što se može naći, a čega inače nema baš na svakom koraku, su proizvodi poput peka, ražnjeva, poljoprivrednih alata i svega ostalog što vam u gradskoj sredini sigurno nikada neće zatrebati.
Red i poredak
Svaka prilika u kojoj “čouk” može pokazati svoj automobil je dobrodošla, samo što Benkovački sajam za takvu rabotu nije baš idealan, iako se nalazi na samoj cesti, to je neka čudna cesta na kojoj nema nijednog naselja, a koja spaja Benkovac sa njegovim “morem”, tj. sa Karinom. U svakom slučaju, sajam je smješten na jako dobro određenoj lokaciji, sa svim što ide uz to, pa i parkirnim mjestima, tako da su tim smješniji oni koji kraj same ceste stavljaju komadiće kartona sa natpisima “parkiranje 10 kuna”. Jedino što se može zamjeriti je totalno neorganiziran prelazak preko ceste jer nema ni pješačkog prijelaza, ni semafora, ni nekoga tko bi to regulirao. Postoji i red i raspored štandova koji počinju sa stolovima na kojima se nalaze najpoznatije vrste parfema, među kojima se posebno izdvojio ovaj sa fotografije, a koji nam već sa svojim zanimljivim imenom – “Cooc Chamel”, govori kakve sve “originale” ovdje možemo kupiti.
Od mirisa parfema do mirisa pečenog mesa i kapule
Iako se svaki put barata sa nekim brojkama koje djeluju impozantno (do 10 tisuća posjetitelja), mislim da je ta procjena pretjerana, a točan se broj nikada neće moći ni izmjeriti ni dokazati. Da je gužva – gužva je, ali baš tolika i nije. Rečeno mi je da pazim na svoju foto opremu i nabijenu lisnicu, ali s te strane nije bilo neugodnosti ni pokušaja orobljavanja. Ljudi su svečano odjeveni jer ipak je ovo društveni događaj, a tko je htio, mogao je i obnoviti garderobu na mnogobrojnim prodajnim mjestima. Cijene su takve kakve smo već rekli, a meni je za oko zapela ponuda jako jeftinih šešira (30 kn) koji ipak nisu ukrasili moju pojavu, jer iako sam plemenitog porijekla, izgleda da je moja umna glava prevelika za standarde benkovačkog sajma.
Sav se taj narod kreće u istom smjeru, od već spomenutih parfema, preko štandova punih sitničarije, kakva bi Raosovog Matana iz “Prosjaka i sinova” bacila u ekstazu, pa sve do mesa u živom i mrtvom (pečenom) obliku, o čemu ćemo detaljnije u nastavku ovoga teksta.
Glazba za široke narodne mase
Ovaj se sajam godinama vodio kao “stočni” iako stoke ima relativno malo. Više je tu štandova na kojima se prodaje razna roba, od one zanimljive i korisne, pa sve do one sumnjivog porijekla i kvalitete, a kakvu možete naći na bilo kojoj tržnici. Iako bi čovjek očekivao da cijene budu malo pristupačnije, to, barem po informacijama koje sam dobio od posjetitelja, najčešće nije slučaj. Ima tu i tamo nečeg povoljnijeg, ali ništa posebno zbog čega bi trebalo maltertirati se i dolaziti po ovoj vrućini (a zimi po studeni i blatu).
Muzički nosači zvuka, tj. cd-i i dvd-i su katastrofalni i pitanje je kada će se nešto poduzeti po tom pitanju i zabraniti pojedine izvođače, pri čemu u prvom redu mislim na svakojake tradicionalističko – domoljubne profitere. Meni su se osobno najviše dopala dva umjetnika koja se zovu doslovno “Lola i baraba” (baraba malim slovom) i njihov cd “Zvuci rodnog kraja”, a privlačno mi je izledao i band “Izvorno blago” sa cd-om “Okreće se kolo sreće”, koje ću sigurno sve pokupovati čim još malo poludim. Bilo je tu svakojakog smeća, ordinarnih balkanskih turbo folkera, ali i stvari koje pozivaju na mržnju i protive se elementarnim kršćanskim postulatima. Sve u svemu, iako je ovo narodni sajam, uopće nije bilo prave, normalne narodne muzike.
Široka ponuda svega i svačega
Ono što me u raznovrsnoj ponudi jako dojmilo, to je kvalitetan namještaj od punoga drva kakav dugo nisam vidio. Jedan me bračni krevet toliko privukao da sam odmah dobio želju oženiti se i leći u njega. Bilo je i lijepih stolova sa stolicama, ali i drugih zanimljivih proizvoda od drva. Naši su ljudi jako čisti i uredni. To sam lako zaključio vidjevši ogromnu ponudu metli i drugih sličnih pomagala. Metli ima toliko da bi se sve vještice u regiji mogle opskrbiti za nekoliko godina unaprijed. Tu su i neizbježne, vrlo tražene vrećice za usisivače, jeftina i nekvalitetna kuhinjska pomagala, plastični proizvodi, ali i lijep izbor noževa, kako onih ukrasnih tako i onih koji su zgodni za ubosti nekoga kada ti se zamjeri, zauzme mjesto za prakiranje ili u birtiji pušta muziku koja ti nije po volji. Jedna gospoja mi je zadovoljno pričala kako je našla dosta stvari, kako se isplati, a osobito ako se radi o kovanom željezu i raznim rukotvorinama. Čujem da je i dodatna zabava cjenkanje, ali tu vještinu osobno nisam rabio s obzirom da ništa nisam ni kupio, a kupio nisam jer sam sva kućanska pomagala već odavno nabavio, vrlo kvalitetna pa mi nova i ne trebaju.
Ljudi
Ono što mi je upalo u oči kada sam bio ovdje prije nekoliko godina, to je upravo nevjerojatna konstatacija da nas četvero među tolikim slinim narodom ne sretnemo nikoga poznatog. Ne znanca ili prijatelja, nego nijedno poznato lice, što samo govori u prilog mojoj staroj tvrdnji da se neki svjetovi rijetko susreću. Svi su bili dobro raspoloženi i stalno su se čuli smijeh, doskočice i šale (meni potpuno neduhovite, ali je to u ovom slučaju moj problem). Mušterije se vabe već uobičajenim frazama (“sve dam samo da prodam”, “totalna rasprodaja” “cijene pale – gazda je poludio” “domaćice kupite novi stolnjak kada već ne možete novoga muža” i sl.), a i komentari kupaca su adekvatni i neduhoviti.
Čuli smo da se negdje u blizini vršio izbor za miss s20ela što je vjerojatno bio razlog nedostatka lijepih djevojaka na samom sajmu. To je jedino objašnjenje, jer su nekada ovakvi sajmovi služili i za upoznavanje mladih ljudi koji bi se poslije vjenčali. Ja sam se ipak vratio kući kao neženja što može govoriti o meni kao izbirljivcu, ali i o lošoj ponudi ovoga srpnja.
“Žena sa štapinom” i “Žena sa sjekirom”
Već smo rekli da je, iako je ovo stočni sajam, ponuda stoke sve slabija. Ono nešto konja, krava i teladi, koka i tuka, pasa i mačaka, tučića, pačića, pilića i guščića više služi kao neki dekor nego kao relevantna trgovačka roba. Svinjadi je bilo nešto više, ali i to nešto malo, ili ja nemam osjećaja za takve stvari. A kada smo kod osjećaja, zanimljiv je odnos ljudi prema životinjama. Dok ih jedni tapšu, češljaju i glade, dotle ih drugi natežu, tuku i vuku za rep. Najodvratnije je bilo vidjeti dva dječaka koji su se zabavljali zlostavljajući sirote telce i ostale dostupne miroljubive životinje koje im nisu za takvo divljačko ponašanje davali nikakvog povoda. Sramotno i gnusno.
A kada smo kod životinja, ne mogu a da ne spomenem dvije žene koje su me jako dojmile. Jedna je “žena sa štapom”, a druga je “žena sa sjekirom”. Kao što joj samo ime govori, “žena sa štapom” drži u ruci nekakavu štapinu, stoji na platformi kamiona gdje joj društvo pravi desetak praščića koje ona s onom spomenutom alatkom tuče po nosovima i onako usput vodi živu konverzaciju s ljudima koji vole takvu atmosferu. “Žena sa sjekirom” pak kao što ste sigurno i sami pretpostavili, u ruci drži sjekiru s kojom, kao i ona prva dama, mlati po prascima samo što su ovi njeni pečeni. Kako ona digne sjekiru tako se narod odmiče na sigurnu udaljenost da izbjegne komadiće mesa i masti. Morate priznati da je dirljivo i uzbuđujuće.
Mesožderstvo – Centralni događaj cijeloga sajma
Koliko god ljudi govorili da to nije tako, i da sam ja zloban, činjenica je da je hrana najveća atrakcija ovoga događaja. Kada kažem hrana – ne mislim na tjesteninu, plodove mora, voće i povrće, već jedino i isključivo na mesinu koja je ovdje uvjerljivo najkurentnija roba. Upravo je nevjerojatno kolika je gužva oko stolova, i kako ljudi uopće mogu po ovakvom vremenu (na +30°) jesti tolike komadine mesa. Još je jedna stvar začuđujuća. Kako je uopće moguće da se hrana prodaje u ovakvim uvjetima i na ovakav način? Sve je na otvorenom, ne postoji nikakav pribor, hrana se grabi rukama, nosi u nekakvim papirima koji se kidaju, mast curi po nogama kupaca, nemaš gdje oprati ruke… niži stupanj od ovoga bi bio da se meso jednostavno direktno baca u gomilu pa tko uhvati, uhvati. Pribor je i nepotreban jer se svi služe golim rukama, a od priloga ionako imaju samo komad kruha i malo (malo?) kapule. Jedna me scena osobito dojmila. Sa osobitim sam užitkom gledao susjedni stol na kojem su sjedile i dvije mlade, simpatične dame i decentno sa finim prstićima čupkale komadiće janjetine i trpale u ljupka ustašca, nastojeći u tom ambijentu pomiriti dva (gastronomska) svijeta.
Tko nije za pojest´ – nije za radit´
S nama je u društvu bio i jedan iskusan ljubitelj pečenog koji nam je objasnio da je cijena od 160 kn za janjetinu i 100 za svinjetinu sasvim pristojna i da je nekakva uobičajena norma 30 deka po glavi. Gledali smo ga kako sladostrasno jede svoju marendu i pitali se – kako ljudi mogu ovako rano i po ovakvoj vručini tući po pečenom. A mogu. Za susjednim stolom su bila i dva sredovječna čovjeka koji su se dobro najeli, popili svaki po pola litre pive, ispuštali neke čudne zvukove i onda se zamišljeno zagledali u daljinu. “E da je sada još što povalit ´vako priko´ stola masnoga” – mudro je zaključio jedan od njih, a mi smo isto tako vrlo razumno zaljučili da je bolje da se u miru raziđemo, i da svatko krene svojim putem, tamo gdje stvarno i pripada.
Pokla, dvakla ili kloipo
Prije odlaska sjetio sam se svoje tetke koja me zamolila da joj kupim malo mesa. Vrag mi nije dao mira pa sam stao ispred štanda na kojem je ona već spomenuta gospoja razdragano mahala sjekirom i mirno čekao svoj red. Reda nije ni bilo jer su se svi gurali, a ona je pokušavala koncetrirati se na svoj posao i usput koordinirati rad svojih suradnika. “Dodaj ovo, odnesi ono, manje kapule manje sam rekla, fali nam kruha…!”, nabrajala je i bacala raskomadano meso na digitalnu vagu niz koju se cijedila mast (vidi sliku), a koja je rezultate vaganja i cijenu pokazivala samo na onoj strani na kojoj stoji trgovac. Posljedica takvog transparentnog poslovanja je i jedna velika plastična kanta u koju se bacao zarađeni novac, protiv čega, da se razumijemo, ja nemam ništa jer je očigledno da je ovo najprofitabilniji posao na Benkovačkom sajmu.
U svoj toj buci slabo se čulo ono što sam govorio, a i jezik nam je bio nekako različit. Primjetio sam da ljudi traže “dvakla”, “trikla” ili “pokla”, pa sam u cilju boljeg razumijevanja zatražio “kloipo” što je očigledno bilo pogrešno jer je trgovkinja bacila toliko mesa na vagu kao da s time trebam nahraniti pola Ravnih kotara. Naravno, takav način komunikacije nije se svidio okupljenom mnoštvu pa je do mene doprlo nestrpljivo gunđanje, još jedno upozorenje da takav način kupovanja i komunikacije nije za mene i da je vrijeme da pođem kući.
Epilog
I što reći na kraju? Benkovački sajam je živopisno i zanimljivo mjesto za ga jednom pogledati i upoznati se s narodnim običajima, ali za nekoga koji tu neće sresti poznate i drage ljude, dobro se najesti ili kupiti nešto za svoje domaćinstvo (kuću ili imanje), redoviti dolasci nemaju nekog smisla. Sve je to lijepo i krasno, ali je i naporno za starijeg čovjeka, a osobito ovakvoga kao što sam ja, koji se teško prilagođava različitim kulturama. Tko voli nek´izvoli.