"U Londonu i New Yorku ne mogu zamisliti da nešto ovakvo raste iz kamena"

Slika korisnika admin
Marin GOSPIĆ

Obiteljska tradicija i želja da se bave poslom koji je orijentiran isključivo prema izvozu, bračni par Maju i Hrvoja Šimića iz Zlatar Bistrice odveo je u svijet aromatičnog bilja. Prvotna ideja da 2005. godine podignu nasade lavande u rodnom Zagorju, jer je država tada poticala takve projekte, bila je kratkoga daha jer nisu uspjeli pronaći dovoljno velike parcele, a već 2007. godine otvorili su vlastitu destileriju za preradu aromatičnog bilja i sklopili prve ugovore s beračima u Zadarskoj županiji. Do prije mjesec dana, svaki tjedan kamionima su prevozili robu iz Dalmacije u Zagorje koja je potom, prerađena, nastavljala put Europe i SAD-a.

- Kad smo izradili nacrt i napravili kotlove za destileriju, preko oglasa smo tražili ljude koji se na zadarskom području bave branjem aromatičnog bilja. I tako smo počeli otkupljivati smilje, kadulju i lavandu i proizvoditi eterična ulja koja danas isključivo izvozimo, prisjeća se Hrvoje Šimić, novopečeni stanovnik Galovca, kamo je nedavno preselio destileriju jer je prijevoz postao preskup i nepraktičan. Iz hangara u kojemu su se nekad proizvodili kalupi za izradu brodica, danas se cijelim Galovcem širi miris prerađenoga smilja.

- Da biste mogli vani konkurirati s otkupom robe, morate imati određenu količinu s kojom možete biti ravnopravni na tržištu. Problem s lavandom upravo je bio u tome što je kod nas nije bilo dovoljno jer sve parcele u Dalmaciji premale su za neki ozbiljan posao s lavandom u inozemstvu. Bitan je faktor i kriza koja se na svjetskom tržištu dogodila 2008. godine i cijena lavandina ulja je strmoglavo pala sa 50-60 eura za kilogram na 20 eura. U međuvremenu, Kinezi su podigli goleme nasade lavande, uzgaja se i u Ukrajini i mi im jednostavno ne možemo konkurirati. A tu su i tradicionalni nasadi prave lavande u Francuskoj pred kojima mi nemamo šanse. To nas je prisililo da se nađemo u novim, a opet autohtonim biljkama i tako smo se okrenuli bilju koje Kinezi ne mogu posaditi, koje ovdje raste od pamtivijeka, objašnjava.

Nedavno je promijenjen Zakon o zaštiti prirode i za sve biljke mora se tražiti dopuštenje za branje, što je, drži, dobro jer se na taj način kontrolira što se radi na terenu da ne bi bilo uništavanja. Iako, pravi berači smilja, koji se time bave godinama, znaju kako se bere i što se bere. Avanturisti berači, pojašnjava, čupaju biljku s korijenom i tako je uništavaju, a pravi berači znaju da će smilje narasti još jednom najesen i paze kako beru.

- Berača je svake godine sve više, uvijek imamo oko 70 posto starih berača i 30 novih, a u posljednje vrijeme u berbu se uključuju i vikendaši. Oni koji su godinama u branju samoniklog bilja znaju koliko se dobro može zaraditi i oni ne odaju svoje tajne dobroga branja, kao ni mjesta na kojima beru. Ako se bere dobro i kvalitetno, berač dnevno može zaraditi oko 500 kuna, ističe i napominje da se godišnje u Hrvatskoj pobere od 600 do 700 tona smilja, a ako je vrijeme dobro, i ujesen se može pobrati još 200 tona.

U Galovcu planira ostati najmanje pet godina, ali bi volio obučiti jednog suradnika na kojega bi se mogao osloniti.

- Ovaj posao se mora voljeti, a ja ga kao kemičar po struci volim i na neki ga način doživljavam kao zabavu. Što ne znači da nije ozbiljan i da mu ne treba pristupati ozbiljno i odgovorno, kaže i kroz smijeh dodaje da ga jako zabavlja kad pomisli da u svjetske centre moći, poput Londona ili New Yorka, odlazi nešto jako vrijedno s ovog našeg dalmatinskom krša. Nešto što raste iz kamena, a oni to ne mogu ni zamisliti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno