A gdje su nam filmovi o krvožednim morskim nemanima?

Slika korisnika admin
ČUDNO, ALI SIMPATIČNO

Evo jedne reklame koja mi ne ide na živce. Ustvari, ide, ali je njen akter  čisto simpatičan, a nije loše ni zamišljena. Radi se o Mili (ili Milu) Hrniću  kojeg osobno znam samo po dvije pjesme: "Moja Ane broji dane" i "Budi  noćas mirno more". Naravno da ih nikada nisam slušao s nekim ushitom,  ali da su bile hitovi - bile su. A što sam ono htio... Ah da... Milo je u stvari  prototip Dalmatinca koji se ne mijenja, a kakav je to prototip shvatit ćete  kada vam ovo ispričam. Bilo je to ovako. Prije nekih petnaestak godina  bio je Zadarski festival na kojem sam radio u organizaciji i jedna je  hostesa, ili kako se to već onda zvalo, bila zadužena dočekati Mila Hrnića  na autobusnoj stanici i dovesti ga u jednom komadu do Jazina. "Ali, kako  ću znati koji je on" - pitala se nesretna i zbunjena djevojka koja je za Mila  Hrnića onda čula onoliko koliko ja danas znam za nekog nogometaša  Dinama. "Nema tu nikakvog problema" - rekoh joj veselo. "Kada iz  autobusa iskoči čovjek srednjih godina sa raskopčanom šarenom  košuljom ispod koje se vide runjava prsa na kojima se nalazi ogroman  zlatni lanac s križem (križ nije obavezan, ali je vrlo vjerojatan), onda to  nije Mišo Kovač, kako ćeš ti na prvi pogled pomisliti, već Milo Hrnić".  Djevojka je bila sumnjičava, ali mi je poslije zahvaljivala, jer bi ga uz  takve precizne upute prepoznala među tisućama, a kamoli ne u jednom  autobusu.

STRAH OD BANAKA

Ali, pozabavimo se mi reklamom. Što se reklamira? Reklamira se  banka. Neću reći koja, jer banke ne volim skoro kao što ne volim jednu  državnu monopolističku firmu (diskretan sam pa neću reći koju) koja mi  može isključiti struju, ako je ne platim (ups, čini se da sam se izbrbljao).  Toliko ne volim ići u banke da bi mi bilo najdraže kada bi mi osobni  dohodak isplaćivali kovertiran u krugu tvornice u kojoj radim, na nekom  šalteru za kojim sjedi neki stariji pogrbljeni službenik s brkovima i  naočalama. Ustvari, u banku idem samo zato jer mi tamo isplaćuju moje  ogromne honorare (mrzim naravno i bankomate pa ih stoga zaobilazim u  širokom luku), a više od te najosnovnije usluge ne bih koristio, sve da me  na to u reklamama nagovaraju, ne Milo Hrnić, nego Lennon i McCartney  osobno.

VRATITE NAM FILMOVE S MORSKIM NEMANIMA

Ovo je zbilja neočekivano. Ljeto je već dobrano zagazilo u sedmi  mjesec, a ovi televizijski urednici skoro da su zaboravili na svoj čudan  običaj da s početkom sezone kupanja kreće i sezona horror filmova s  morskim psinama, krvoždenim piranama i ostalim vodenim  monstrumima  kojima je svima zajednička strast prema ljudskom mesu.  Rumeni kupači i kupačice mlataraju rukama i nogama i privlače na sebe  već spomenute stvorove i sve to završi u vrtlogu tijela, mesa i krvi, a ne  nedostaje ni otkinutih udova. To je lijepo, a pogotovo ako poslije gledanja  filma imate namjeru s bračnom drugaricom i djecom otići malo na  kupanjac. Djeca kao predjelo, vi kao glavno jelo, a gospođa kao slatki  desert. /u slučaju da je čitateljica ženskog roda, onda prilagoditi  prijedlog/

Ali, šalu na stranu. Ove godine, po prvi put toga nema. Sad, istina je  da  turisti koji nam dolaze na kupanje sigurno odluku o destinaciji ne donose  na osnovu filmova koje nam serviraju velike tv-kuće, ali da je to malo bez  veze - jeste. A sjećam se, kada su prvi put emitirane te famozne  Spilbergove "Ralje", da je na plivalištu u kojem sam trenirao plivanje  /nevjerojatan podatak, zar ne/, najveća gužva bila u onoj pruzi koja je  bila najbliža obali, tako da možeš brzo izaći ako morska površina  slučajno uzavre. Najbolji mi je bio jedan vaterpolist, tadašnji  reprezentativac, ljudeskara od dva metra, više nalik trokrilnom ormaru  nego ljudskom biću, kojeg se film toliko dojmio da ga je, dok se tuširao,  spopadala panika kako će iz onih rupica na tušu skupa s vodom izaći  bijela morska psina. Pa ti sada gledaj takve filmove pred ljeto.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno