Grdović: Kad ti u Hrvatskoj struka dodijeli nagradu, znači da ćeš brzo umrit

Veseljak u duši koji je pokorio sve domaće festivale, a dosad nije dobio ni jednog Porina kao priznanje za svoj dugogodišnji staž na domaćoj estradi, za Zadarski list ni ovoga puta nije štedio vrijeme, riječi i iskrenost
Mladen Grdović je, uz zadarsku klapu Intrade, jedan od najzaposlenijih glazbenika ovog ljeta. Nakon uspješne turneje po Kanadi, pred ljeto mu je izašao album “Za tebe živim ja”, a sad žari i pali od Istre do Dubrovnika. Koliko je koncerata na ljetnoj turneji do sada održao ni sam ne zna, ali posebna mu je draž pjevati pred svojom zadarskom publikom, što je i napravio prošle subote u Yachtingu na Puntamici. Za ovaj album se Mladen posebno potrudio: od omota spota koji je snimljen u retro stilu, do snimanja spotova prvi put u visokoj produkciji za pjesme koje publika na koncertima s njim pjeva u glas. Izvukao je iz naftalina “Oči boje lavande” zadarskog dua Pino & Denis koju u obradi pjeva s klapom Puntamika, a pjesma je uz Severininu “Italianu” definitivno postala najveći hit ljeta.
Razloga za zadovoljstvo Mladenu ne nedostaje jer su njegove pjesme prepjevali i u Sloveniji i u Češkoj, a i ovoga puta pokazao je da je s pravom, uz sve padove i uspone, jedna od najvećih zvijezda, ili legendi kako mu vjerna publika tepa, domaće estrade. Veseljak u duši koji je pokorio sve domaće festivale, a dosad nije dobio ni jednog Porina kao priznanje za svoj dugogodišnji staž na domaćoj estradi, za Zadarski list ni ovoga puta nije štedio vrijeme, riječi i iskrenost.
– Nisam dobio ni jednog Porina do sada, ali meni to nije ni važno jer sam ja Porin sam sebi. Radio sam u svojoj karijeri čuda po Hrvatskoj i dijaspori, snimio najjače duete ka što je “Tu je moj dom”, a te je godine za duet godine dobio nagradu netko totalno nepoznat. Napisao sam mnoge hitove, od “Dalmatinca”, preko “Nije u šoldima sve” pa nadalje a nikad ništa nisam dobio. Porina kao struka dodjeljuje. Meni ne treba Hus koji je svirač u Parnom valjku da mi da priznanje vrijedi li mi pjesma ili ne vrijedi. Meni je publika u Zadru, Hrvatskoj i dijaspori Porin, a dodjeljujem ga sam sebi. Porin je, znaju mnogi izvođači, nagrada koju dodjeljuje pet ljudi, a dodjeljuju je svojim prijateljima i projektima koje oni stvaraju. Koliko vrijediš kao kantautor jedino publika može procijeniti, nitko drugi. Drugi su, uostalom i nevažni. Ista stvar je s legendom Mišom. Dali su mu Porina sad kad se čovjek razbolio, a što mu ga nisu dali kad je bio najjači? Ipak je Mišo samo jedan. Ja im ne bih ni došao po nagradu na njegovom mjestu.
Tvoj prijatelj Bare je, unatoč najavama da neće doći, došao na Porin.
– Bare je genijalac. On je uvijek bio roker, nije dolazio na moje koncerte u Slavoniji, ali smo se viđali po lokalima i kafićima, bili smo na zajedničkim zabavama. Ima svoj imidž i ja mu samo želim puno zdravlja, a o glazbi nemamo što govoriti. 
Je li te iznenadilo kad te hvalio na televiziji kao jedinog iskrenog izvođača u Hrvatskoj?
– Bare zna moje početke, on nije budala i glupan. On glazbu osjeća, bez obzira što nismo u istom điru. Kad sam gostovao u njegovoj emisiji dogovorili smo se da ćemo se zezati, pa sam mu donio pršuta i trave, pardon, blitve.
U Hrvatskoj dobiješ status umjetnika kad trebaš umrit
Međusobno se uvažavate i podržavate. Jeste li došli do toga da snimite duet?
– Nismo, ali kad bismo nas dvoje to napravili to bi bio pravi hit i senzacija. Nismo razgovarali o tome, ali uvijek ima vremena za to.
On je u “teškim bojama”, a ti si izašao iz crnjaka.
– Drago mi je zbog Bare da je redovito kod doktora i da rješava svoj problem. Treba biti faca, priznati da imaš problema s ovisnošću i pokušati to riješiti. Poštenije je to nego glumiti da je sve u redu, a pola naše estrade je na drogama. Vratit ću se na sebe, ja nikad ništa nisam krio i uvijek sam sve svoje probleme javno priznavao. Nemam ja što od koga kriti, a svašta su pisali. Nije se lako nositi s teretom da si javna osoba, ali najvažnije je biti iskren prema sebi, bližnjima i svojoj publici.  Svaki put kad sam posrnuo spasio me život u sportu, bio sam kormilar braći Bajlo, trenirao sam gimnastiku, karate, boks, plivanje… Prije smo u Arbanasima svi bili sportaši, a danas ih nema ni 20 posto.
Čime se danas baviš?
– Vozim bicikl i svaki dan jogiram po deset kilometara. Najdraže mi je sjesti na bicikl koji je star više od 40 godina, a naslijedio sam ga od oca, i napraviti đir po Arbanasima. Nekad uzmem i Brankičin rozi pa mi se susjedi smiju. 
U posljednje se vrijeme digla bura oko USKOK-a i neplatiša poreza. Rozga i mnogi pjevači su porezni dužnici, a nije riječ o malim iznosima, tvog imena nema nigdje.
– I treba da se digne bura oko toga. Tu se vidi tko je pravi domoljub, a najlakše je tući se u prsa i vikati. Ja imam doma punu kašetu zahvalnica što sam pjevao po ratištima s pokojnim Tomislavom Ivčićem i sam, na dobrotvornim koncertima i svugdje gdje sam mogao pomoći – pomogao sam. Kad sam davno tražio od Hrvatske glazbene unije da me prime, rekli su da mi ne daju status umjetnika i hvala im na tome. Vani status umjetnika dobivaju samo profesionalci, a kod nas uglavnom neki koji se pokušavaju baviti glazbom. Jer, kažu, njima treba pomoć. Sam plaćam svoje zdravstveno, mirovinsko i socijalno i sve ostale doprinose i sad mi je drago zbog toga. Sad da mi i plaćaju ne bih prihvatio. Kod nas nema penzije, pjevaš dok te glas služi, a ja se nadam da ću k’o Tom Jones i Sinatra pjevati dok god budem mogao. A što bih status umjetnika trebao dobiti kad budem trebao umriti?
Vidim da te ljuti to.
– Ne ljuti, nego mi je smiješno, tužno i za plakati tko sve ima status umjetnika. Čast iznimkama, ali ima ih koji ne znaju note, niti znaju pjevati, niti svirati neki instrument. Lipo je Oliver rekao koji isto sam sebi plaća sve: “Boga ti, tko je njemu kriv da nije uspija”. Sad mi je drago, podmirujem svoje obveze, jedino me revoltira to što imam porez na dohodak jer ja ne proizvodim šalice, ne proizvodim ništa samo dajem svoje grlo i tijelo. Pa nemam ja dvadeset tona drva da ga prodajem! To iskreno govorim, ali Porezna je rekla tako i ja sam uredno sve podmirio.  
Što kažeš na to da je u Hrvatskoj neko vrijeme bilo isplativije ne pjevati nego pjevati?
– Da, događalo se i to, plaćali su neke da ne pjevaju. Ne bih duboko ulazio u to i ne interesira me to što se događalo s Thompsonom, Vannom i ostalima. Ja kad sam pjevao, iskreno ću reći, doti jedan me političar voli. I naš pokojni predsjednik i premijer i sadašnji predsjednik koji mi je šef. Imao sam problema sa Slovencima s tantijemima jer su snimili 40 mojih pjesama, i riješili smo taj problem.   Zadovoljan sam jer kao autor i kompozitor dobivam novce od toga. Na kraju krajeva to je moj posao od kojeg živim.
Koliko se cijeni jedan tekst?
– Ne znam, tko god me zamolio, ja sam mu napisao pjesmu. Tako su i meni drugi davali svoje pjesme. I klapi Intrade sam napisao “Ane moja” koja je hit, Jelenkoviću sam isto dao svoju najbolju pismu “Sveti Donat i Kalelarga”.
Politički (ne)podoban
Ta pjesma ga je proslavila. Jesi li požalio što je nisi ostavio sebi?
– Nije mi žao jer je on moj čovik i dite moga grada. Znao sam da će njemu ta pisma pasati. Bepu sam dao “Serenadu” i “Neka plaču mandoline” koju sam posvetio svome ocu, ali kako su njih dvoje izlazili zajedno vani, mislio sam da pripada njemu. S njom je Bepo dobio nagradu publike na nekom festivalu. Nikad nisam nikome kune uzeo, išao sam uvijek nekako s osjećajem, a ako sam kome pomogao – drago mi je zbog toga.
Vratimo se malo na politička događanja zadnjih godinu dana i povezanost politike i pjevača.
– Ja sam s vremenom postao apolitičan. Pjevao sam za HDZ od prvog dana i ne želim više pjevati ni za koga. Vidim da se politika razbahatila i da se političari kod nas ponašaju kao zvijezde. Sve je otišlo k vragu, a jadan narod se mora snalaziti kako zna.
Jesi li požalio što si pjevao za političare, kad vidiš što se sve događalo?
– Ne, nisam jer je to bilo u pozitivno vrijeme kad sam pjevao za Ivu i svog rođu Darija, za Zadar… Nikad nisam tražio ni putne troškove ni novce. A kad je došlo vrijeme da se to plaća, onda nisam bio podoban jer im nije bilo dobro za imidž jer Grdović malo popije. Nisam bio podoban. Zvali su me da im privatno pjevam, došao sam, ali sam se ogradio od svega toga a na kraju mi je bilo drago. Sad kad sve vidim koliko su neki digli novce čak i da ne pivaju, katastrofa… Ali drago mi je da sam ostao van toga. Ne da guštam, nego sam baš sretan. Više ne pratim politiku i okrenem program kad je politika na televizoru. Krećem se u dobrom društvu, jedino gdje idem je kod prijatelja Erika, vozim bicikl, ujutro na trening i zadovoljan sam životom. Što se politike tiče, ima već duže vrijeme da kod nas sve ide u nekom krivom smjeru i ne znam što će nas sve dočekati kad vidiš što se događa u Španjolskoj, Grčkoj…
Bojiš se toga?
– Bojim, zbog svoje familije i naroda.  Imam ja dijete, a bojim se tko će meni sutra kupiti ploču, ako nema za kruh. A takvih ima koliko hoćeš.
Ima li onih koji dolaze kod tebe posuditi novce?
– Masu. I dajem koliko mogu. Imam staru mater, ker o kojoj trebam brinuti, suprugu, brata, sestru, ja sam taj pokretač u našoj familiji. Zadovoljan sam jer sam taj koji mogu, a u ratu nisam mogao ništa. Svi kažu da Grdović ima, a tko je pitao Grdovića ima li kad nije imao i kad je na nastupe putovao vlakom i jedva imao za kartu? Kažu da vozim Jaguar, Mercedes… Meni nitko to nije darovao, ja sam svojim glasom i svojim pjesmama to zaradio. A opet mi je najdraže sjesti na očev ili Brankičin bicikl i voziti se po Punti Bajlo. Ne radim ja ni kule ni vile, živim na svojoj didovini, nisam ni kuću napravio ni ništa, imam kafić od 27 kvadrata, a da sam bio vani imao bih s ovoliko rada i avion. Ali, opet se ni s kim ne bi minja.
Ima li što za čim žališ?
– Za prijateljima kojih više nema. Tomislav, Vedran… Sve nas je manje i što sam stariji, više mi fale. Ni turneje po Kanadi nisu više iste, ni Joso Špralja nije više u Torontu. Kad čujem njegovu “Mene zovu bodulo”, dođe mi plakat.
Što je s Bepom? Ima li šanse da ćete opet u budućnosti nešto raditi zajedno ili što ste napravili – napravili ste?
– Bepo je veliki veseljak, možda i preveliki, lipi glas ima. Ja mu želim uspjeh, gdje god dođem pitaju me za njega, ali on je tenor a ja sam zabavljač i morao sam ići na svoju stranu. Pivali su i Pavarotti, Domingo i Carreras zajedno pa su opet išli svako na svoju stranu. Bepo je ipak ostao klapski čovik, a ja sam krenuo svojim putem. Bepo nikad neće propasti jer ima veselu dušu. Nekad zna i gadno uvrijediti, ali je u duši dobar i dobar je glumac. Dobio bi sigurno Oscara da se glumom bavio.
Pet najvažnijih osoba u karijeri?
– Prvo bih stavio svog oca Josipa Bepa, bio je automehaničar i sa 7 godina mi je kupio gitaru kad je prepoznao moj talent. Drugog sebe jer je to moj talent, treći Đorđe Novković, četvrti Branimir Mihaljek, a peto misto zauzima moja Brankica i familija. Nije me uvijek lako trpiti. Nije lako mami objasniti što novine pišu i da nisu uvijek u pravu. I ja sam čovik od krvi i mesa, griješio sam i griješim, ali Bog ti uvik da šansu da se popraviš.
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU