ANĐEO ČUVAR I VJETROKAZ Kako su nakon gromova i gelera obnovili anđela...

Slika korisnika mkvanja
Trideset godina od restauracije kipa na zvoniku katedrale sv. Stošije
Nedavno se u zadarski medijima otvorilo pitanje treba li se anđeo sa Stošijinog zvonika ponovno restaurirati pa je to bio povod da 30 godina kasnije podsjetimo na priču o obnovi ove gradske znamenitosti. Tada mladi restauratori Aleksandar Kotlar, Šime Vitori te Darko Petković prihvatili su se jedinstvenog posla restauracije skulpture koja je jedan od zaštitnih znakova grada
ARHIVA A. KOTLARA/Marin GOSPIĆ/Siniša KLARICA/Vedran SITNICA
Anđeo na zvoniku katedrale sv. Stošije danas je u logu Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru, ali prije svega u srcima svih koji vole ovaj grad

Točno prije trideset godina, te 1989. godine mnogi Zadrani su se zapitali gdje je odjednom nestao anđeo s vrha zvonika katedrale sv. Stošije. Mediji u to doba nisu davali odgovor na to pitanje, osim legendarnog zadarskog Fokusa, medijskog pionira demokracije u gradu. Fokus i potpisnik ovih redaka, otkrili su da se anđeo preselio svega kilometar dalje, u radionicu tadašnjeg Restauratorskog zavoda JAZU-a, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Vrlo mladi restauratori Aleksandar Kotlar, Šime Vitori iz tadašnje restauratorske radionice Zavoda za zaštitu spomenika kulture te Darko Petković, danas lutkar tehnolog i Kazalištu lutaka Zadar, prihvatili su se jedinstvenog posla restauracije skulpture koja je jedan od zaštitnih znakova grada, a za vjernike anđeo koji bdije nad svojim gradom.
Nedavno se u zadarskim medijima otvorilo pitanje treba li se anđeo sa Stošijinog zvonika ponovno restaurirati pa je to bio povod da 30 godina poslije podsjetimo na priču o obnovi ove gradske znamenitosti.

Oštećenja iz Drugog svjetskog rata

- Anđeo je u biti vjetrokaz, ali je to prestao biti kad je uslijed snažnih gromova ležište doslovce zavareno za metal. Uz sve to, na perima krila su se vidjela oštećenja od gelera iz Drugog svjetskog rata, a i nedostajalo je deset pera. Anđela je trebalo rastaviti u najsitnije dijelove, ali je problem bio pronaći odgovarajući bakreni lim. Sjećam se da ga je Darko Petković pronašao u brodogradilištu u Lamjani. Naime trebalo je pronaći lim debljine 0,5 mm za obnovu stopala i ruke, te lim debljine 1 mm za noge i glavu, rekao je na početku voditelj restauracije, danas jedan od najvećih hrvatskih restauratora za metal, Aleksandar Sandi Kotlar.
Cijela operacija vodila se tad pod nadzorom jednog od vodećih hrvatskih restauratora za metal, Darka Vilhara. No, Šime Vitori će istaknuti da je to bio pothvat gdje je primijenjen multidisciplinarni pristup restauraciji po čemu je kasnije zadarska restauratorska radionica postala nadaleko poznata.
- Sjećam se kako smo konzultirali tad stanovitog inženjera Motušića, specijalista za gromove koji je kontaktirao institut iz Berna u Švicarskoj koji se bavio istraživanjem posljedica udara gromova. No, tu su sudjelovali i kemičari, kamenoklesari, metalci i umjetnici što je podržao tadašnji voditelj radionice Mario Kotlar, rekao je Šime Vitori.
Rješenje unutarnje konstrukcije pripalo je tad mladom studentu strojarstva Darku Petkoviću koji je došao do genijalne zamisli kako spriječiti da gromovi ponovno ne zavare anđela.

Nadbiskup Oblak nije odobrio pozlatu anđela

- Tvrtka Knežević radila je dijelove od inoxa, a nosači ruku i krila zaštićeni su u odjelu galvanizacije u tadašnjoj tvornici šivaćih strojeva Bagat u Zadru. Uslijed udara gromova ili posljedica Drugog svjetskog rata, sve jagodice na prstima anđela bile su potpuno otkinute. Bilo je nekih ideja da se pitanje vjetrokaza riješi kugličnim ležajevima, nekakvom keramikom koja je vrlo teška za obradu, ali sam se sjetio da je najbolje to učiniti upotrebom teflona koji je samopodmazivajući materijal i koji može izdržati temperaturu veću od 225 stupnjeva Celzijusovih. Uz to, teflon je izvrstan izolator. Trebalo je napraviti iskrište kao svojevrstan nastavak prijamnika gromova. Naime, anđel nije bio spojen s gromobranom. Teflonski ležaj je u to vrijeme bio izuzetno skup, ali se do danas pokazalo da je to bio pravi potez. Uz sve to, računali smo kad bi se kojim slučajem otopio teflon, bronca i inox se ne mogu zavariti te se nastavlja funkcija vjetrulje i gromobrana, priča Darko Petković.
Zadarska nadbiskupija namjeravala je pozlatiti anđela. To se namjeravalo učiniti u tvornici Famipa Prizren jer je ta tvornica u današnjem Kosovu, imala najveću kadu za galvanizaciju u bivšoj SFRJ. Famipa je u to doba bila poznata po izradi vrlo kvalitetnih kuhinjskih noževa. Aleksandar Kotlar kaže da je za tu svrhu Crkva osigurala 1 kg zlata i 2,2 kg srebra vrijednih, prema tadašnjim cijenama, oko 35.000 američkih dolara. Danas, prema konzervativnim procjenama, cijena samo zlata i srebra, bez pozlate, bila bi oko 364.000 kn. Srebrom se trebala posrebriti debljina 20 mikrona, a 24 karatnim zlatom 10 mikrona. Tadašnji nadbiskup Marijan Oblak zbog tadašnje političke situacije na kraju nije odobrio pozlatu što se kasnije pokazalo kao dobra odluka. U konačnici, anđeo je tek bojan jednom vrstom zlatne boje od koje su, zbog vremenskih i ratnih uvjeta, danas ostale samo natruhe.

Pogled im uvijek »pobigne gori«

- Nažalost povijesni događaji koji su uslijedili, onemogućili su pozlatu. Danas, 30 godina poslije, anđeo se pokrene već brzinom vjetra od 18 m/sek. Osovina trupa koja se nalazi u piramidalnom djelu zvonika, može izdržati udare vjetra od preko 225 km/h jer za razliku od prijašnje osovine, nije spojena kao prije s kamenom. To je projektirao statičar Davor Uglešić. On je po uzoru na sličan problem u dresdenskoj katedrali, unutar piramidalnog djela postavio cijev debljine 3,5 cm, pojašnjava Aleksandar Kotlar.
Zanimljivo je da su sva trojica restauratora danas uvjereni kako anđelu ne treba posebna restauracija. Doduše, u šali će reći, ne bi imali ništa protiv pozlate koje su zahvaljujući ovom dobro urađenom poslu, kasnije imali prilike realizirati na restauraciji anđela katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Pozlata doduše nije napravljena ionskom vezom, nego lijepljenjem zlatnih listića kakvim je nekad bio oblijepljen i zadarski anđeo.
- Da smo tad bili u pravu, svjedoči činjenica da je do danas anđeo u funkciji iako je najmanje 200 puta pretrpio udar groma. Oksidacije na kamenu koje se vide na fotografijama, nisu od boje nego od bakra. I danas, 30 godina nakon restauracije, kad šetamo Kalelargom, pogled nam uvijek »pobigne gori« i slično kao Galileo kažemo:«Još se okreće«, zaključuje Aleksandar Kotlar.
 

 

Mrlja se potpisao na lice anđela

Zadarski anđeo bio je i mjesto inicijacije mnogih zadarskih heroja ulice. Međutim, samo jedan od njih se uspio potpisati na anđeosko lice. Bio je to jedan od najvećih zadarskih fotografa svih vremena Mladen Radolović Mrlja. No, penjanje na anđela rezultiralo je ulegnućem kugle koja je anđelu, kao svim takvim skulpturama na vrhovima katedrala, služila kao gromobran. Kad se anđeo skidao s vrha katedrale, bio je to lakši dio posla. No, kad su Kotlar i Petković spustili kuglu, ona nije mogla proći kroz vrata od zvonika. U šali kažu da su je htjeli još više zgužvati samo da kugla može proći kroz vrata. Naravno, od tog su odustali jer su u međuvremenu uspjeli otvoriti zahrđalo krilo vrata od zvonika. Zgužvanu kuglu kasnije je majstorski obnovio Šime Vitori. Vitori je u konačnici obojio anđela s katedrale. No, iako je to obavio Chromos lakom kao zaštitom i Talens zlatnom bojom, vremenom je prevladao bakreni oksid. Anđeo s katedrale danas je u logu i Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru, ali prije svega u srcima svih koji vole ovaj grad.

 

Skulptura anđela visoka točno 1,63 m

 

U svojoj mediteranskoj dokolici Zadrani su često znali od oka mjeriti visinu anđela. Zanimljivo je da su mnogi pri tom falili čak nekoliko metara. Vrlo mali broj ljudi s Kalelarge bi barem približno ocijenio koliko je anđeo visok. Tu tajnu otkrio nam je Darko Petković.
»Skulptura anđela bez postolja i kugle, visoka je točno 1,63 m i teška 63 kg, rekao je Petković.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)