Vjerujem Bogu unatoč Stephenu Hawkingu

Priča mi prijatelj Bruno kako je sa svojim studentima šetajući Cambridgeom gdje živi i radi, odjednom dok se okrenuo i tik iza njega u kolicima bio, jedan i jedini, Stephen Hawking. »Hawking, Hawking«! – viče Bruno studentima. Avaj, studenti su već u prvom pubu.
»Je li način na koji je svemir nastao odabrao Bog iz razloga koje ne možemo razumjeti ili ga je odredio prirodni zakon? Vjerujem da je ovo drugo.«, čitam u knjizi Stephen Hawking, Kratki odgovori na velika pitanja, u prijevodu Ive Karabaić, u izdanju VBZ-a.
Uzorno, potkovano, veliki Hawking, uz Einsteina, najveći fizičar modernoga doba, otklanja Boga kao začetnika svemira. Dobro, Stephen, vjerujem i dalje Bogu. Dobro, Stephen, zahvaljujem Vam što znalački uklanjate mitove koje je usisalo moje kršćanstvo. Kada se otklanjaju mitovi u kršćanstvu, ostaje živi, veličanstveni, nenadmašni Bog. Znati Boga? Biti u Bogu? Izabirem drugo srcem koji taj doživljaj šalje mojemu umu i mozgu. Veličanstveno!
Najbolje što se Crkvi moglo dogoditi jest prosvjetiteljstvo i sekularizam.
Prosvjetiteljstvo svoje zaključke temelji na dokazima, a sekularizam oslobađa Crkvu od pohlepe za moći.
Slobodna Crkva od moći svijeta i monopola da sve mora protumačiti, može puna, zaigrana srca navještati spasensko Evanđelje Isusa Krista kojemu je sadržaj ljubav. Neprocjenjivo. Volim Hawkinga, volim slobodnu Crkvu, volim lica žena i muškaraca, volim planet Zemlju koji stenje pod pritiskom ljudske pohlepe.