Vlak 5702

Pokoji svat s umornim pogledom praćen aureolom duhanskog dima, nekoliko gospođa i nekoliko zaostalih turista koji uz pomoć konduktera Stanka lakše svladavaju prve stepenice na ulazu te zauzimaju mjesta u vlaku broj 5702. Naše narančasto prometalo nije dio kompozicije, švedska naprava iz ’81. usamljena na peronu iščekuje svoje suputnike. Prizor je to sa zadarskog željezničkog kolodvora pred polazak na svakodnevnu rutu prema Kninu.
Danas, u Hrvatskoj pomalo nostalgična prijevozna alternativa, motivirala nas je da zabilježimo dojmove od Zadra prema Kninu, točnije do Benkovca – naše zadnje postaje. U prošlosti, vlakovi su prolazeći raznim krajevima sa sobom donosili nadu, a tračnice i pragovi označavali su put prema boljim vremenima. Gdje nas danas mogu odvesti i kako izgleda zaputiti se vlakom prema zadarskom zaleđu.
Dvadesetak stalnih putnika
Kako je kovitlanje oblaka najavljivalo kišu, požurili smo s ulaskom u vagon. Komotna prostorija, podijeljena vratima između odjeljaka, broji nešto manje od 70 sjedala presvučenih odavno izblijedjelim tkaninama. Ugostila je 20-ak, kasnije saznajemo, gotovo redovnih putnika. Ne možemo ne zapaziti starijeg gospodina iz Škabrnje ustoličenog pri vrhu prvog odjeljka. Dok većina suputnika pogledom kroz prozor već pozdravlja Zadar ili rasklapa dnevne novine, iz prvog nam sugovornika nije potrebno izvlačiti riječi. Vidjevši objektiv našeg fotografa Adama, obraća se:
– Diko, znaš li ti ‘ko san ja? – Ja san Škara Ante pok. Mate. O meni su već pisali. Draga Gospa mi se prvi put ukazala prije tri godine i od tada me ništa ne boli. Viruj ti svome didu, iman osamdeset i tri godine, brzo doći ona koja će primiti svoj narod na vjekove – pričao Ante o svojim ukazanjima. Kako je živopisni gospodin bio raspoložen za religiozne teme, a mi smo u vagonu po drugom zadatku, pitamo ga putuje li i inače vlakom:
Priče iz vlaka
– Kako ne, cili svoj vik proveja san na željeznici. Knin mi je bila ispostava, a radija san kao pružni radnik, čuvar pruge, bija san ti i predsjednik disciplinske komisije – sve živo. Sad platin 5 kuna i vozin se do Škabrnje, iman i dvi karte za čitavu Hrvatsku mukte. Ako bi trefija ić u Italiju ili Švicarsku moran se samo javit ŽTP-u – govori Ante Škara na radost naćuljenih ušiju s obližnjih sjedala. Ante, ispričaj im kako su te napali vukovi – netko je dobacio.
– Poviše Galovca, di je most od Zemunika prema Prkosu, radija san ka mazač pruge i maza ulje iz važa od pet litara. Vidin ja dva vuka kraj naše ekonomije odma iza Prkosa. Oni su se valjda negdi parili. Šta ‘š sad? Odjednon je jedan izdrečija oči na me, ima san ključ, ali nije bia dovoljan pa san uteka na most. Poslije san javia ispostavi u Škabrnji da su me napala dva vuka, a oni su jednoga od njih i uspili ubit. Tek kasnije, shvatili smo da su to bili šarplaninci nekog Biloglava iz Zemunika – kaže Ante o svojim (ne)zgodama.
Nakon Bibinja, Sukošan je druga postaja na kojoj nas napušta jedna od gospođa. Ona uz torbu nosi i osmijeh nakon Škarine priče o šarplanincima. Do njegovog silaska u Škabrnji, motorni vlak (nekad popularno zvan “šinobus”) proći će kroz Galovac i Prkos. Redovi kuća gdje najuočljivije mjesto zauzima crkveni zvonik, pa zatim rijetko razbacana stabla izmjenjujući se s kršem i različitim raslinjem, najčešće su slike u bijegu pred pogledom kroz prozor. Iako se čini sporo, brzina od 70-ak kilometara na sat približava nas Škabrnji.
– Diko, nu vidi moju kapelu – kaže Ante Škara opraštajući se s nama i poznanicima iz broja 5702.
Željeznica ima svojih prednosti
Za njim iz motornog vlaka izlazi kondukter Stanko Barić, ne zaboravljajući svoju svakodnevnu rutinu i kratko mahnuvši kolegama u Škabrnji, vraća se u vlak.
– Ovaj dio pruge pogodan je za putovanje budući da nema velikih uspona, a niti velikih zavoja. Željeznica je malo sporija, ali svakako ima svojih prednosti u odnosu na cestovni promet. Zadovoljan sam poslom i nisam imao neugodnih iskustava – upoznaje nas ljubazni kondukter strpljivo izdržavajući naše konstantno zapitkivanje. Ispričao nam je i kako je doživio različite smiješne situacije s isto takvim putnicima koji su pokušavali platiti kartu karticom, zahtijevajući da im donese POS-aparat.
Nešto kasnije, kratkom šetnjom dolazimo do kraja drugog odjeljka i para iz Švicarske. Zanima nas kako ljudi iz zapadnoeuropskih zemalja doživljavaju naše željeznice i vlakove:
Švicarci
– Drugi put smo u Hrvatskoj, ali vjerojatno posljednji put putujemo na ovaj način. Trebate doći u Švicarsku i pisati o našim vlakovima. Ne mogu reći da su vaši grozni, ali su, ako ništa drugo, prespori – požalio se Philip Rikley grleći svoju djevojku i sramežljivo provirujući zaklonjen predzadnjim redom sjedala.
Naša izvrnuta perspektiva i dalje se nastavlja. Prolazeći Nadin, Raštević i Šopot, iako sada još manjom brzinom, čini se kako se krajolik kreće dok mi stojimo. Pažnju privlače stajališta vlakova u spomenutim mjestima. Ona nas, onako zaboravljena, podsjećaju na našeg junaka s početka priče. Možda ih je upravo Ante, među posljednjima, obnavljao. Međutim, iako ulazak u vlak izgleda kao teleportiranje 20-ak godina unatrag, zanimljivo društvo u njima kojima brzina od točke A do točke B ne znači mnogo, solidan komfor i sigurnost ili jednostavno nostalgija, i dalje će puniti naš 5702 na putu prema Kninu i natrag. Jednom nogom već na stanici u Benkovcu, pozdravili smo Stanka i ostatak suputnika. Do sljedećeg putovanja!