Orović: Gitari i pjesmi se vraćam tek kad se vratim s broda

Kad su strastveni Brazilci čuli kako pjeva i svira gitaru, dali su mu pozornicu i orkestar pred tisućama ljudi. – Otpjevao sam poznate pjesme i njima razumljive “Besame mucho”, “Manuela”, “O sole mio” i “Kukurukuku paloma”

Ime pjesnika, pjevača i pomorca Atilija Orovića možda nije poznato najširoj publici, ali je svakako dobrovoljnim davateljima krvi koje okuplja Udruga “Kalelarga”, kao i mnogim ljubiteljima dalmatinske pjesme. Atilio Orović je, naime, kao pjevač česti sudionik akcija darivanja krvi koje organizira ova udruga. On satima prebire po gitari i pjeva za darivatelje u atriju HNK, na stepenicama koje vode na balkon. Tamo ga se može sresti uvijek ako se akcija darivanja poklopi s njegovim boravkom u Zadru, nakon što se vrati s dalekih putovanja. Njegov pomorački život, koji traje skoro tri desetljeća je i “krivac” što svoj veliki talent nije bolje iskoristio, premda su ga nagovarali i nudili mu da se okrene pjesmi i pjevanju, za što ima sve predispozicije.
Atilio Orović, rođeni Veloižanin sa zadarskom adresom, potječe iz glazbene obitelji. Najpoznatiji mu je brat Ante, koji više od trideset godina pjeva u operi austrijskoga grada Salzburga. Njegov je otac, koji danas ima 98 godina, bio najmlađi član Tamburaškoga zbora, majka mu potječe iz glazbene obitelji Sutlović. Njezin izdanak je i mnogima poznati skladatelj pokojni Silvije Sutlović, autor mnogih poznatih i nekada najpopularnijih dalmatinskih pjesama poput “Daleko je moje selo malo” i drugih koje su osvajale prva mjesta na nekadašnjim festivalima u Opatiji. I Atilio piše stihove i sklada. Počeo je sa 13 godina. Odavno je izdao prvu knjigu čakavske poezije pod naslovom “Rakam kamika”, sa 54 pjesme, a neke od njih su uzeli dalmatinski skladatelji. Jednu njegovu pjesmu, nazvanu “Dalmatinko lipa”, pjevaju i zadarske klape. Klapa Niko, koju čine poznata zadarska pjevačka imena, na repertoaru ima također i njegovu pjesmu koja je na CD-u, što ga je sam izdao prije osam godina. Ima još izvođača koji su uglazbili Atilijeve stihove, a jedna se izvodi i u stilu renesansne glazbe. Nastupao je i na zadarskom festivalu zabavne glazbe s vlastitim pjesmama. Nezaobilazni je zabavljač na iškim feštama.
No Atilio iznad svega ima specifičan, privlačan glas tenora, kojim zadivljuje slušatelja. Mnogo puta su mu se divili i ljudi od glazbe, poput jednoga dirigenta milanske Scale, koji je Atilija, kada je na Iž uplovio sa svojom jahtom, čuo na Iškoj fešti. Čudio se čovjek što se Atilio nije potpuno posvetio pjesmi. Ispričao nam je kako je najveće divljenje i prave ovacije doživio i u brazilskome gradu Vitoria, gdje je slučajno dospio na tamošnju veliku feštu. Kad su strastveni Brazilci čuli kako pjeva i svira gitaru dali su mu pozornicu i orkestar pred tisućama ljudi. – Otpjevao sam poznate pjesme i njima razumljive “Besame mucho”, “Manuela”, “O sole mio” i “Kukurukuku paloma”. Jedva sam odatle izišao, jer su tražili još, prisjeća se naš sugovornik, koji inače djeluje vrlo skromno. Zapravo on i jest skroman, plovi na brodu po šest mjeseci u godini, glavni je kuhar i svakodnevno sprema jela za svoje kolege, za njih otprilike 25, koji od njega puno očekuju. Jer poznata je poslovica kako su na brodu najvažniji zapovjednik i kuhar.
Nekada je uz sebe imao gitaru, ali godinama je ostavlja doma, jer nije moguće uskladiti naporan i težak život pomorca i pjevača. Zato čim dođe doma, vraća se gitari, stihovima, skladanju, ali s prijateljima znade često i zapjevati. I ovih dana Atilio se vratio s broda, iz SAD-a i nada se da će doma biti punih šest mjeseci, kada će sa suprugom i djecom, s prijateljima opet napuniti baterije, da bi i sljedećih šest mjeseci izdržao sasvim drugačiji život na nekoj plovećoj grdosiji, koja u nekoj svjetskoj luci čeka na njega.
On, inače, ne piše samo stihove, piše i priče i neke su mu objavljivane uglavnom u pomorskom časopisu “Otvoreno more”. Naravno, svi njegovi tekstovi su vezani za more, ali i za ljubav prema ženi, kako se to obično i očekuje od pomorca, udaljenog od doma, obitelji, od žene, a prepuštenog tek širinama mora i neba, ponekad zastrašujućih. Tekstove piše navečer, kada se poslije napornoga dana uvuče u malenu kabinu i kada mu se roje svakojake misli, kada se sjeti najdražih, jer je tada vjerojatno najranjiviji, najsentimentalniji… Pa iako nam to nije rekao.

 ČOVIK OD SOLI

Kada se moja zaveže lađa
Kad ti se vratim s dugog viađa
Reci mi reci, da li ćeš opet
strasno kao noćas ljubit me ti,
 
Il ćeš me kudit ča sam ti tilo
U čekanju name ostavi
Reci mi reci, na vrime reci
Jer volit ni lako čovika od soli.
 
Reci mi reci da li ćeš moći
Trpit postelju u kojoj noću dira te zima,
U kojoj arje od ljubavi nima,
A želja vri, a želja vri
Na vrime dušo, daj reci mi.
 
A kad nevera zagrli valu,
Kad se zapini u našem konalu,
Reci mi reci koliko puta
Moje ćeš ime ti zazvati.
 
Il ćeš me kudit ča sam ti tilo
U čekanju name ostavi,
Reci mi reci, na vrime reci,
Jer volit ni lako čovika od soli.