Knjiga o temama koje se nerado spominju

Slika korisnika mkvanja
Zadarska književnica Andreja Malta
Radi se o prozi, zbirci kratkih priča koje su nastajale u jednom specifičnom razdoblju moga života, nažalost ne tako davnom. Radi se naime o suočavanju s ozbiljnom dijagnozom predkancerogenog stanja, koje je na sreću na vrijeme spriječeno, ali je ostavilo neizbrisive tragove nekakvog šoka zbog suočavanja s „onim“ za što mislimo, ili se barem nadamo, da se nama neće ili ne može dogoditi
Arif SITNICA
Zadarska književnica - Andreja Malta

Zadarska književnica Andreja Malta objavila je prije nekoliko dana  svoju novu knjigu „obojanog“ naslova Ultraljubičasto. I svojim ranijim  uratcima, ova je spisateljica plijenila pažnju književne publike, poglavito svojim prodornim, snažnim i nerijetko hiperrealističkiim prikazima  čovjekova života, njegove intime, ljubavi, strasti, patnje i kajanja.

Kako biste nam ukratko predstavili Ultraljubičasto?

-Da, prije nekoliko dana izašla je iz tiska moja peta po redu knjiga  naslova Ultaljubičasto, nakladnika Hrvatskog književnog društva, ogranak Rijeka. Moram napomenuti da je osebujnu naslovnicu i ilustracije  unutar knjige izradio poznati zadarski ilustrator, umjetnik i pjesnik, te  moj prijatelj Marin Franić (Blind Artist), i njegova Tvornice mašte.  Neizmjerno sam mu zahvalna na njegovu trudu i suradnji. 

Što čitatelj može očekivati od njezina sadržaja?

-Radi se o prozi, zbirci kratkih priča koje su nastajale u jednom specifičnom razdoblju moga života, nažalost ne tako davnom. Radi se naime o suočavanju s ozbiljnom dijagnozom predkancerogenog stanja,  koje je na sreću na vrijeme spriječeno,  ali je ostavilo neizbrisive tragove  nekakvog šoka zbog suočavanja s „onim“ za što mislimo,  ili se barem  nadamo, da se nama neće ili ne može dogoditi. Knjiga nije autobiografska, da se razumijemo, riječ je o prozi iz koje progovara žena nakon što  je prošla onu danteovsku polovicu životnog vijeka.

Život onakav kakav je

Knjiga je podijeljena na tri dijela, koliko sam uspio vidjeti?

-Da, tako je. Prvi je uglavnom posvećen spoznaji o neminovnom tjelesnom propadanju, osjećaju napuštenosti, bolesti, neumitnosti kraja,  o tome da vrijeme kvari i dovodi do smrti. Drugi dio je splet kratkih  razmišljanja o životu, o trenucima koji ti se urežu u pamćenje i uspomene, dok treći dio nastoji svoj toj sivoj i surovoj realnosti u kojoj se  nalazimo prizvati tračak sunca i životne nade, koja nas zapravo i  održava na životu. Prisutne su sve životne situacije, poput afektivnosti  prema životinjama, empatija prema slabima, tabuizirana seksualnost  zrele dobi, odnos prema mladosti, roditeljima i domu, rastanci i ponovni sastanci. Osobno mislim da su to teme koje se nerado javno spominju, nego ih ljudi nekako guraju ispod pokrivača.

Milan Zagorac je napisao da Vi ne docirate i ne educirate. Čini mi  se da ste brutalno okrutni iskrenošću prema svojim čitateljima, ne  ostavljate ih ravnodušnima?

-Moja osobnost je takva da zapravo nikada ne uljepšavam,  niti gajim  lažne nade i očekivanja, nego primam i živim život onakav kakav je, tako da mislim da me je Milan Zagorac dobro opisao. Od ranije sam poznata po toj svojoj brutalnoj iskrenosti, koja ponekad može šokirati čitatelje ali, unatoč tome, to smatram svojom vrlinom,  a ne manom.

Dosta ste, rekao bih, impresionirani Orijentom, kao kulturom i civilizacijom. Što Vas tamo najviše privlači? Živjeli ste u Iraku, zar ne?

-Ahhhh…da… Orijent! To je nešto najljepše što mi se u životu, osim  rođenja djece, dogodilo. Provela sam po službenoj dužnosti skoro godinu dana u Iraku, točnije u Bagdadu. Jest da je već u ono vrijeme tamo  divljao rat, ali još nije poprimio drastične razmjere, pa sam zahvalna na  tome da sam mogla upiti sve čari Orijenta.

Ništa bez mačaka

Je li Vas Orijent osvojio onako „na prvu“?

-Kada dođeš iz druge sredine, iz nekog drugog svijeta, ispočetka ti  sve izgleda tako nestvarno, čak pomalo zbunjujuće. Ali kad se opustiš i  zaroniš u taj meni ranije nepoznati svijet, počinješ shvaćati koliko je on  zapravo čaroban, mirisan, jednostavan i iskreniji od ovog zapadnjačkog. Nikada neću zaboraviti sve te nepoznate mirise, hranu koju  sam okusila, prirodu koja unatoč vrućem podneblju ima toliko svježine  u sebi, kulturu i svojevrsnu toplinu naroda koji živi pod tim toplim  sunčanim zrakama.

A Bagdad...?

-Većinu vremena sam provela u samom gradu, u Bagdadu i istinski  sam ga zavoljela. Nadam se, da ću jednoga dana imati priliku ponovo  ga posjetiti i provesti neko vrijeme tamo. Voljela bi isto tako otići u Tursku, ne zbog turskih serija, koje inače i ne gledam jer nemam vremena,  nego me i ta zemlja privlači na neki svoj čudesni, neobjašnjivi način.

Postoji li neka suštinska razlika između pjesnika i pjesnikinja? Jeste li Vi predstavnik ili pobornik tzv. ženskog pisma?

-Neku suštinsku razliku između pjesnika i pjesnikinja baš i ne primjećujem, bar do sada ne, sve je to tu negdje, na neki način se podudaramo. Nisam feministkinja, niti slučajno, ali mislim da poprilično jesam  predstavnica ili pobornica ženskog pisma, svakako, da! Možda zato što  sam žena pa bolje razumijem druge žene nego muškarci.

Mačke su vrlo česti likovi na Vašem facebook profilu. Što Vam simbolizira mačka? Imate li stvarnu mačku ili mačke u svome životu?

-Bez mačaka nema života, bar ne za mene, pa bile one stvarne ili na  FB profilu. U životu sam imala nekoliko mačaka, u jednom trenutku  čak četiri. Bila je to luda, nezaboravna situacija. Troje djece i četiri  mačke! Možete zamisliti! Od tih četiri bi izdvojila jednoga, zvao se  Maks, na žalost ga više nema, podlegao je bolesti. To je bila jedna velika, bezuvjetna ljubav, koja se je na kraju pretvorila čak i u malo teroriziranje. S njegove strane, naravno. Bio je to prelijep i fin perzijski  mačak, razmažen do beskraja, naravno mojom zaslugom. Zajedno smo  proveli 13 godina. Znao je osjetiti kada bi bila bolesna, pa bi legao na  bolno mjesto i preo do besvijesti, te bi na kraju bolovi popustili. Volio  se je maziti ali isto tako, kad mu se nešto ne bi svidjelo, dao bi mi to  bez pardona na znanje.

Najveći uzor Charles Bukowski

Blago njemu...

Jeo je samo određenu hranu, ne daj Bože da bih mu ponudila nešto  novo. Volio mi se uvaliti u krevet, pa bih se ja ujutro probudila na samome rubu, poput sardine, dok bi on zauzeo ostatak kreveta i uz to hrkao poput starog djeda. To me je uistinu nasmijavalo! Trenutno, zbog  svojih aktivnosti nemam mačku, imam papigu koja užasno psuje i jako  je pametna. Ali svakako kad dođe neko mirnije razdoblje usvojit ću  običnu tigrastu mačku, najvjerojatnije iz azila. Mačka mi na neki način  simbolizira moj karakter, a to je neovisnost, tvrdoglavost, hedonizam,  snalažljivost i kreativnost. Ukratko, mačka za mene predstavlja…biti  svoj!

Volite li što ste žena? Jeste li ikada razmišljali o tome da biste voljeli biti muškarac?

Nije lako biti žena ni u jednom pogledu. Ni danas, a nije bilo ni u  prošlosti. Da, volim biti žena, takva sam rođena i tako sam programirana. Volim svoje tijelo i svoju žensku dušu. O tome bih li voljela biti  muškarac sam jednom razmišljala, ali nisam daleko stigla, pa sam  odustala od daljnjeg truda.

Tko su Vam uzori u poeziji, književnosti općenito?

-Najveći uzor u književnosti mi je Charles Bukowski i kao pjesnik i  kao prozaist. Zatim slijede Carver i Kundera, donekle Proust, od hrvatskih Krleža i Ujević,  te od slovenskih Cankar, Bevk i drugi.

Kako to da je promocija Vaše knjige Ultraljubičasto najprije u Rijeci? Pa što će reći Zadrani na to!?

-Promocija moje nove knjige će biti najprije u Rijeci iz razloga jer je  nakladnik iz Rijeke i bit će predstavljena na 11. međunarodnom festivalu književnosti „Dani prijatelja knjige“ Hrvatskog književnog društva,  ogranak Rijeka, koji traje od 15. do 18. Studenog, pa se nakladniku  učinilo primjerenim da se prva promocija održi baš na tom festivalu.  Knjiga je dobila i nagradu  za najbolju zbirku priča „Književno pero“ u  nakladi HKD, ogranak Rijeka. Promociju će održati Valerio Orlić, počasni predsjednik HKD, ogranak Rijeka, Milan Zagorac, profesor i pisac te  Maja Gregl, dramaturginja iz Zagreba. Zadarska promocija će se održati  u Gradskoj knjižnici Zadar, 14. prosinca 2018. u 18 sati, pod okriljem  Zadarskog „ZaPisa“. Eto, pozivam ljubitelje književnosti da se odazovu  promociji ako imaju vremena i volje.

Roman krajnji cilj

Kako ocjenjujete zadarsku književnu scenu? Može li se reći da ona  postoji, funkcionira, konkurira...?

-Mislim da je zadarska književna scena poprilično oživjela u zadnje  vrijeme, na svim područjima i to me neizmjerno veseli. Ona definitivno  postoji, živi i funkcionira.

Što je Vaš krajnji cilj? Neki san koji biste željeli ostvariti, bilo kroz  pisanje, bilo kroz obično življenje?

-Moj krajnji cilj je napisati roman. Dobar, zanimljiv, okrutno realistički roman, koji je usmjeren na običan svakidašnji život i međuljudske  odnose. A san? Privatni san? Udomiti mačka ili mačku i živjeti s njom ili  s njim sretno i mirno do kraja života.

Što smatrate najvećom ljudskom vrlinom?

-Najveća ljudska vrlina za mene je „biti svoj“, onakav kakav istinski  jesi, uz dužno poštovanje prema drugim ljudima i životinjama, prema  svemu što živi, osjeća i diše.

Je li u planu neka sljedeća knjiga? Ako da, imate li ideju o čemu bi  ona govorila?

-O, da! U planu je nova knjiga, ovaj put zbirka poezije, iako sam u biti  više prozaist nego pjesnik. Skupilo se podosta pjesama u vrijeme dok  sam bila bolesna, pa sam pomislila kako bi ipak bila šteta držati ih u ladici. Različite su tematike ali opet sve one su na moj način iskrene,  realne i stoje iako su pjesme, čvrsto na zemlji, poput mene same.

Želite li još nešto reći, poručiti?

Zahvalila bih od srca svima koji su, kako financijski tako i svojim trudom, doprinijeli da moja knjiga Ultraljubičasto ugleda svijetlo dana.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno