Kupuje se u kešu, na rate, peglaju se kartice…

Kod nas stalno neki prosvjedi u gradu. Imam osjećaj da i oni koji prosvjeduju u biti ni sami više ne znaju protiv čega i radi čega prosvjeduju. Kao da je okupit se na trgu i jebavat nekome majku postalo smisao samo po sebi. Prije se to radilo po utakmicama, a očito da više nije u trendu…
Meni je nekako logičnije to vrijeme provest pametnije, uz kavu, čaj, u šopingu i sl. Jer od te buke i halabuke nema nikakve koristi. Niti će lopovi stegnuti remen, niti ćemo imati poštenije pravosuđe, niti će nam država više sličiti na državu nego što (ne)liči sada… Prema tome, Sančo Panze, vjetrenjače…
Ja ne znam tko je tu lud, a tko blesav. I čini mi se da ovi današnji političari nisu baš bili redoviti na vjeronauku kad su išli u školu. Uporno proglasima i upozorenjima pokušavaju korizmu umjesto u preduskrsno vrijeme utrpati u predbožićno. Ah da, možda vjeronauk nisu ni pohađali jer je to bilo mračno doba i vladavina komunista kad su bili mali i manji… Da, kako kažu, vrijeme kad se moralo pravo kršćanski birati između vjere i partije, pa su časni kršćani, ako bi i došlo do toga, birali vjeru umjesto fotelje. A foteljaši… Foteljaši su u svim sistemima isti…
Uglavnom, ja sam išla na vjeronauk kad je to trebalo. Nisam se krstila poput brojnih Velikih Hrvata kad su već bili veliki. I išla sam na vjeronauk unatoč mračnom dobu komunizma. I tamo su me učili da je korizma vrijeme pred Uskrs, nikako pred Božić. Ili se po novome i to promijenilo?! Možda su i u pravu jer sam posljednjih godina svoje malo mjesto u crkvenoj klupi prepustila velikima. Tko zna, možda su u pravu?!
Nije da sam nešto previše stara, ali ja se ponašam onako kako su me učili… Na svetu Lucu u šoping, kad me već nitko nije imao i htio darivati. I iznenadila sam se kad sam krenula u šoping. Nije da ne vjerujem domaćim političarima, ali brate svita u svim trgovinskim centrima da se nemaš gdje parkirati i okrenuti. I troši se sve u šesnaest. Što znači da definitivno nismo u banani. I svi kupuju li ga kupuju. Pa će ispast na kraju da naši političari lažu. Pa nitko ne steže remen, još su ga svi raspustili. Kupuje se u kešu, na rate, peglaju se kartice…. Kad sam sve to vidjela nekako sam s olakšanjem popeglala karticu za nove čizme i torbu. Pa Sveta Luce je, morala sam se nečim počastiti. A još mi je i frendici Luci bio imendan i rođendan. Ne da smo se počastile za ročkas nego smo ga baš proslavile. Pravi babinjak. Mi slobodne smo otkačile kao i obično, one koje su ostavile djecu, muževe i ljubavnike doma zaboravile su na sve…
– Ma taman posla da nam oduzmu i ovo malo veselja kad se nađemo i otkačimo… Ionako imamo sve manje i manje povoda, rekla je Luce ispijajući koktel…
A uz treći koktel meni smo bile nalik na Kreveljaču i frendice. Jedino što ne nosimo baš prečesto Guči, Muči, Đimi Ču i slično što nose babe u njenim sapunicama.
E, zamisli sad da se još i ovoga moramo odreći? Pa ja bi se ubila odma sad na licu mista. Nemam tipa, nemam ljubavnika, nemam dicu da me zajebavaju, nemam posao koji bi htjela… Uz sve frustracije, ovi naši ženski partyiji su mi jedina svijetla točka u životu, rekla sam i cugnula još jedan.
Ma ne opterećuj se, Sveta Luce je…, rekla mi je Luce.
Izračunala sam – još Badnjak, Božić, pa još jedan obiteljski parti između pa nova godina…
Ali isto moram stegnut remen, obećajem svečano, iako nije korizma na vidiku, da se odričem kolača. Pa bar s nečim da se solidariziram s Đapićem i ekipom. Ne vjerujem baš da ću se natjerati na odlaske u teretanu, ali eto solidarnosti radi, kao što sam dala krv, tako ću i stegnuti bar jednu rupicu na remenu. Na sveopću korist i radost sebe same i naših političara. A ako uspijem u tome do Nove, počastit ću se s još jednim čizmicama i torbom. A možda padne i onaj kožna jakna da dojam bude kompletan.