Luperkalije i saturnalije

Luperkalijski tip običaja je općenito bio vezan za stočarske krajeve. Kod nas su se ti običaji odvijali u dinarskom području, te su se ponajviše ogledali u likovima dida i babe, a oba lika tumačili su muškarci. Odjeveni u staroj robi oni bi izvodili i oponašali lascivne scene, što je označavalo magiju plodnosti
Vesela događanja prepuna pjesme, zabave i smijeha odlika su karnevalskog vremena koje obično otpočinje iza Sveta tri kralja i traje sve do čiste srijede. Ovaj mali odmak od svakodnevice što ga mogućnost maškaranja pruža, iz godine u godinu u šarenu povorku privlači veliki broj sudionika. Tako u njoj s jednakim veseljem sudjeluju i djeca i odrasli, a smišljanje novih ideja, izrada originalnih kostima i što duhovitijih maski danas traju tjednima, ponegdje i mjesecima prije.
No, kako su karnevalska zbivanja zadarskoga kraja izgledala nekada, pitamo etnologinju Jasenku Lulić Štorić, kustosicu etnografskog odjela Narodnog muzeja Zadar.
Osuda krnje
Kao dvije vrste karnevalskih običaja, kaže etnologinja, obično se mogu razlikovati luperkalijski i saturnalijski tip običaja, a koji svoje korijene vuku iz starih rimskih svetkovina. Luperkalije su naime, označavale svetkovinu rimskog boga Fauna, koji je nosio i naziv Lupercus – zaštitnik stada od vukova, dok su se saturnalije, odnosno rimske svečanosti u čast boga Saturna odvijale po završetku poljodjelskih poslova.
– Maškare su padale na prijelazu zime u proljeće, vrijeme kada je trebalo otjerati sve zle sile kako bi se ponovno probudio život. Luperkalijski tip običaja je općenito bio vezan za stočarske krajeve. Kod nas su se ti običaji odvijali u dinarskom području, te su se ponajviše ogledali u likovima dida i babe, a oba lika tumačili su muškarci. Odjeveni u staroj robi oni bi izvodili i oponašali lascivne scene, što je označavalo magiju plodnosti. Zvonjavom zvona tjerali su zle sile, iz tkane torbe koju su nosili prosipali bi pepeo, a znali su se valjati i po podu, tumači Lulić Štorić. Nasuprot tome, saturnalijski tip običaja karakterističniji je bio za gradske sredine, gdje se u središtu događanja obično nalazio krnjo i osuda tome liku koji se nazivao različitim imenima.
Izlazak iz kolotečine
– Za ovu vrstu običaja bitno je bilo spaljivanje lutke karnevala koja je prestavljala sva zla koja su se dogodila u lokalnoj sredini. U povorkama su najviše sudjelovali muškarci, jer je i ovo vanjsko, kao i svo drugo javno djelovanje njima više bilo dozvoljeno. No, kako je u jadranskom dijelu dio događanja bio i ples, u njega su se ipak mogle uključiti i žene. Za jadranski dio, navodi etnologinja, karakteristično je bilo da se kao maske javljaju još i brojni likovi iz drugih društvenih i etničkih sredina, te socijalnog položaja, poput Turaka ili Cigana, kao i likovi iz svadbe, a cijeli događaj bio je koncentriran na lutku karnevala – krnju, koji bi se donosio na centralno mjesto u selu i potom spaljivao. Samo događanje kao pravi pučki teatar odvijalo se prema posebno pripremljenom tekstu.
– Krnjo je imao sastavljen testamenat, svoga suca, branitelja, majku koja je za njim žalila… Prikazan je bio cijeli dramski igrokaz. U njemu je do izražaja posebno dolazila domišljatost, a predstavljao je osudu društva i jednu katarzu koja je, ističe etnologinja, ljudima uvijek bila potrebna. Inverzija uloga i kritiziranje društva bilo je prisutno kao i danas, ali ipak ne u tolikoj širokom opsegu, već je uglavnom bilo suženo na manje sredine.
– U starije doba karnevalska zbivanja uglavnom su obrađivala teme vezane za mjesne prilike. Danas, osnova događanja je ista, no kako su društvo i društveni problemi druačiji, dio smo globalnoga svijeta, pa su tako i problemi globalni. Mogu se stoga očekivati svi likovi društveno-političke scene, ali isto tako i stari likovi koji se ponavljaju, koji su vrlo zahvalni za pripremu odjeće. Šaljiva interpretacija zbivanja i problema, zaključuje Lulić Štorić, djeluje kao ispušni ventili, izlazak iz uobičajenog životnog ritma, te ljudima kao i nekada pomaže da opet uspostave novi hod i da se nakon višednevnog ludovanja ponovno vrate u ustaljeni red.

Kola i brod

Naziv karneval, prema jednom tumačenju dolazi od latinskih riječi – carrus (kola) i navalis (brod). Naime, jedan od običaja u staroj Grčkoj bio slavljenje plodnosti i boga Dionizija, kada su se njemu u čast pravili brodovi na kola (carrus navalis), a taj običaj od Grka su preuzeli Rimljani. Carrus navalis stoga je jedno od mogućih objašnjanja naziva karneval, a alegorijska kola s maškarama i danas se često s pojavljuju kao element u karnevalskim zbivanjima.
Jednom drugo tumačenje pak, riječ karneval dovodi u vezu s latinskom riječi carnis (meso), što se povezuje uz vrijeme kada se iz mrsa prelazi u post, pa se korjeni naziva karneval tumače nazivom za posljednju nedjelju prije korizme, domenica carnis privii (nedjelja bez mesa).

Prečka pokornička povorka

Osim maškara, kaže Lulić-Štorić, tijekom godine odvijali su se i neke drugi karakteristični običaji, iako nevezani uz vrijeme karnevala, koji se mogu smatrati maskiranjem. Tako bi primjerice u vrijeme suše u dinarskoj zoni kroz selo išle proporuše – grupe mladića koji bi se ogrnuli granjem, a ljudi bi ih polijevali vodom. U Preku je bio običaj da na čistu srijedu mjesto obilazi pokornička povorka odnosno mještani ogrnuti lancunima i pobrašnjenim licem koji idu kroz mjesto pognute glave govoreći.