Zadarsko carstvo ptičjeg svijeta

U Marexu, zadarskom kafiću, uronjenom u more, sjetih se Antuna Maštrovića Zadranina, utemeljitelja hrvatske pticoznanstvene postaje u Zagrebu, slavnog pticoljupca i ornitologa svjetskog glasa.
U perivoju nanizanih vila na početku uvale Zmorca  veselo se glasa verdun, faganel i gardelin.
Na mandraču pokraj stare preparandije prema buri, kao po špagi u tri reda stoji tridesetak galebova. Malo dalje od obale, na najmanjem zadarskom otočiću hridi, imenom Galeb, obitava desetak gnjuraca.
U grmlju vile Čorić čuje se čokanje kosova, gugutanje grlica i gukanje goluba.
U oluku vile sakrili se pokisli vrapci i šute, a na grani stare košćele skakuće sjenica i traži fafarikule.
Pokraj mene prolijeću dvije vrane.
Nedaleko od nekadašnjeg kupališta Jadran pliva preplašena ptica. Odmiče, ne predaleko od obale. Kreće se prema uvali Zmorca. Vidim joj zlatnožuti vrat. Uspela se na hrid k gnjurcima. Prepoznah divlju patku.
Ronci se uskomešaše i naprave joj mjesta. Jednog krila povijena, izgleda ranjena. Dugo se odmarala u carstvu gnjuraca, dok nije otplivala dalje u uvalu Maestrala.
Ne sjećam se kada je bilo, neposredno uz zadarsku putničku obalu, ovakvog bogatog ptičjeg svijeta. Teško je bilo naći toliki broj  vrsta na tako malom, ali napučenom prostoru.
Zaboravih ubitačne barbarske baketine, ljepila na kojima smo nekada lovili ptice pjevice, pračke kojima smo po gradu ubijali golube, sokoliće i svrake. Ošce, zamke za zatezanje ćokova na gnjezdima i vabila s mrežama za hvatanje kosova na pojilima.
Zadar se visoko popeo na ljestvici okolišne svijesti.
Uživam u obnovljenom ptičjem svijetu u suživotu s ljudima, na kojem bi znanstvenik pticoznanac Ante bio danas itekako ponosan.