"Candide" je vrlo duhovito, dinamično i suvremeno djelo

Slika korisnika admin
morana_2
Ivan JAMIČIĆ
Morana Foretić: U svojim prvim redateljskim danima imala sam priliku raditi s amaterima, zaljubljenicima u teatar i to me je iskustvo bilo oduševilo

Već nekoliko mjeseci u sklopu projekta 'Artikultura' u suradnji s umjetničkom udrugom 'Teatro Verrdi' u Zadru s nekolicinom glumaca amatera i zaljubljenika u kazalište na novoj predstavi i kazališnim radionicama radi Morana Foretić. Ova poznata Hrvatska redatljica već neko vrijeme živi u Zadru, a 2004. godine s Kazalištem je lutaka Zadar režirala predstavu "Ljubav u gradu noći po Cortu". Rezultat rada Morane Foretić i mladih zadarskih glumaca okupljenih oko Teatra Verrdi moći ćemo pogledati 25. veljače u bivšem kinu 'Pobjeda' kao predstavu "Candide" prema poznatom romanu francuskog filozofa prosvjetiteljstva Voltaire. Tim povodom Morana Foretić gost je našeg lista.

Kako je došlo do vaše suradnje s Teatrom Verrdi i radu na radionicama i predstavi "Candide" u sklopu projekta 'Artikultura'?

- Jure Aras, jedan od pokretača i voditelja projekta 'Artikultura' i voditelj 'Teatra Verrdi', i ja upoznali smo se i surađivali zajedno, prije nekih šest, sedam godina kada sam ja za Kazalište lutaka Zadar režirala predstavu „Ljubav u gradu noći po Cortu", prema poznatom junaku stripova Huga Pratta Cortu Malteseu. U međuvremanu sam se zaljubila i ostala živjeti u Zadru. Čula sam da je Jure s nekolicinom suradnika pokrenuo projekt 'Artikultura', koji okuplja najrazličitije umjetničke izričaje, i ideja me oduševila. Kroz razgovor smo vidjeli priliku za jednu dramsku radionicu, a kasnije se rodila ideja o predstavi kao produktu tih radionica. U svojim prvim redateljskim danima imala sam priliku raditi s amaterima, zaljubljenicima u teatar i to me je iskustvo bilo oduševilo. Uistinu se radi na potpuno drugačiji način. Kroz rad s amaterima drugačije gledate na neke stvari, stalno otkrivate novo. Radionicama koje proteklih mjeseci održavam u sklopu projekta „Artikultura" radi toga sam pristupila s puno entuzijazma. Naravno, od Jure sam čula puno toga lijepog o ljudima koji se okupljaju oko Teatra Verrdi i koji su već prije sudjelovali na nekoliko dramskih radionica.

Znakovita poruka

U početku, plan je bio napraviti jedan potpuno autorski projekt, ali sam od toga u međuvremenu odustala. Naime, ljetos sam ponovo pročitala „Candide", roman poznatog francuskog filozofa prosvjetiteljstva Voltairea, i u glavi mi se rodila ideja za predstavu. Iako se radnja romana događa u 18. stoljeću, poruka koju ona nosi je univerzalna. Posebno mi se ta poruka učinila znakovitom za situaciju u kojoj se danas u Hrvatskoj nalaze mladi ljudi. Riječ je o mladom čovjeku koji se pokušava probiti u svijet odraslih, svijet pun kompromisa i zamki, u kojemu nema odviše mjesta za ideale. Taj mi se tekst učinio vrlo prikladnim za istraživanje i za rad na jednoj dramskoj radionici. Naravno, nismo odmah krenuli s njime. Trebalo je proći nešto vremena da se svi međusobno upoznamo, odnosno trebala nam je svojevrsna priprema za ozbiljan rad.

Koliko je često Voltaireovo djelo uprizoravano u hrvatskim kazalištima?

- Koliko se meni čini mislim da je „Candide" u Hrvatskoj jednom uprizoren, ali mislim da je od tad prošlo dosta vremena. Inače, znam da postoji dosta poznata brodvejska komična opera nastala 56-te.

Kako i zašto ste odabrali baš „Candide"?

- "Candide" je vrlo duhovito, dinamično i suvremeno djelo. Kada se malo zadubite shvatite da su problemi koji su mučili Voltairea jednaki onima koji nas i danas muče. Najzad, roman nam rečenicom ˝Treba obrađivati svoj vrt", otkriva jedno vrlo jednostavno rješenje koje bi i mladi ljudi u Hrvatskoj mogli razmotriti, možda i poslušati i to tako da se posvete onom čemu su vični...

Kako je tekao proces rada na samoj radionici koji će rezultirati ovom predstavom, možete li nam nešto kazati o tome?

- U radionicama sada sudjeluje osmero glumica i glumaca. Dvoje, Jure Aras i Davor Kovač, su profesionalni glumci, a izrazita mi je čast što nam se u radu priključio i Milan Stošić doajen zadarske amaterske scene, a ostali moji suradnici su amateri s određenim glumačkim iskustvom.

Dramske radionice

Davorov angažman moram posebno istaknuti, jer je on izvrsno vodio jedan dio radionica 'commedie dell' arte', s kojima smo ušli u pripremu za rad na ovoj predstavi. Ova naša radionica je treća u nizu dramskih radionica koje je Teatro Verrdi organizirao za svoje polaznike. Intenzivno smo počeli raditi tek u studenom i prosincu, a probe su od tri tjedno u početku narasle na pet tjedno, te najzad na svaki dan kako se premijera predstave bliži. Čak sam za svoj pristup rada s glumcima osmislila i naziv „šizofreni zen". Priču Candida smo postavili kroz epizodu iz starogrčke mitologije. Naime, zamisli smo da su se četiri boga - Zeus, Atena, Hera i Hefest - našli na večeri u Hadu, jer Had vrlo lijepo dočarava zbilju 21. stoljeća. Bogovi se iz dokolice počinju upletati u sudbinu mladića Candidea, ali ih on najzad preigra i materijalizira u ljudsko obličje, čime oni prestaju biti bogovi i ostaju zauvijek zarobljeni u ljudskom obliku.

U kakvoj su vezi Morana Foretić i Zadar?

- Prvi put u Zadar sam došla na poziv Milene Dundov i Davora Grzunova iz Kazališta lutaka Zadar. Zvali su me radi rada na novoj predstavi i tada je nastala „Ljubav u gradu noći po Cortu". Zanimljivo, u toj sam se predstavi dosta pozabavila maskama, a to je slučaj i s „Candide", pa mogu kazati da se radi o nastavku započetog istraživanja. Inače, moj otac Dalibor Foretić je iz Zadra, pa sam grad poznavala od prije. Nakon tog angažmana u Zadru sam se zaljubila i odlučila ostati živjeti. Mogu reći da je za moj život predstava „Ljubav u gradu noći po Cortu" bila sudbonosna. Život u Zadru uistinu je lijep i svima bih ga preporučila. Grad posjeduje onu nekakvu nekonvencionalnu energiju koju mnogi naši gradovi u kojima sam bila nemaju... Što se tiče kulturnih zbivanja u gradu, moram priznati da ih proteklih par godina nisam pomno pratila, prvenstveno iz obiteljskih razloga, ali se u posljednje vrijeme polako u njih počinjem uključivati.

Osim kao kazališnu redateljicu, hrvatska vas javnost pamti i kao scenaristicu televizijske serije „Ponos Rattkayevih". Možete li s pozicije vašeg iskustva komentirati istovremeni, prvenstveno glumački, angažman na sapunicama i u teatru?

- Da, pisala sam scenarije za seriju „Ponos Rattkayevih" i imam izravno i neposredno iskustvo rada na televiziji. Mislim da je za hrvatske glumce rad na sapunicama hvalevrijedan zadatak koji glumce uči jednoj vrsti brže glume s bržim reakcijama.

Rad u tv-produkciji

Pogotovo mislim da je tomu tako s obzirom da na akademiji nemamo kolegij filmske glume, a glumiti na filmu ili televiziji nije isto što i glumiti u teatru. Mislim da je rad u tv - produkciji izrazito naporan trening za živce, u kojem svaki sektor u mašini ima svoje zahtjeve od scenariste. To je definitivno u rangu rada u rudniku, dugo traje, prilično je naporan i kada bi ljudi znali koliko je energije i truda uloženo da bi nastala jedan trivijalna sapunica, sigurna sam da bi se prema tome žanru odnosili ipak s malo više poštovanja.

I predstava „Candide" i serija „Ponos Rattkayevih" u osnovi su smješetene u prošlost. U kojoj mjeri je za redatelja / scenaristu, u ovom slučaju za Vas, bitno itražiti povijesni kontekst?

- Moja profesorica iz latinskog je uvijek govorila kako je izreka, povijest je učiteljica života, najgluplja izreka, jer ljudi iz povijesti nikada ništa ne nauče. Stoga mene u povijesnom kontekstu zanima upravo to, koji su to procesi koji se ciklički ponavljaju, i u 18 stoljeću, i u u razdoblju između 1938. - 1944. godine. Proučavajući roman "Candide" stekla sam dojam da ljudska svijest nije značajnije evoluirala od sredine osamnaestog stoljeća, niti od 1938. godine sve do danas. U tom je kontekstu zanimljivo promatrati naše materijalističko društvo u kojem se ljudi najmanje stignu baviti sami sobom. Ovom predstavom pokušavam, ma koliko to glupo zvučalu, utjecati na svijest makar malog broja ljudi u smislu da počmu tražiti svoje mjesto pod suncem i boriti se da ostvare ono što u svojoj suštini jesu. Mislim da je pravo da se izborimo za svoju individualnu slobodu jedini način kako izaći iz krize u kojoj se našla naša civilizacija.

Imali ste priliku surađivati i raditi s takvim redateljskim veličinama kakve su Damir Zlatar Frey i Paolo Magelli. Kako biste opisali ta iskustva?

- Da, surađivala sam s obojicom i za mene su to bila dva neprocijenjiva iskustva. Istina, s Paolom sam surađivala puno više. Zajedno smo radili na tri predstave, a rad je s njim užasno poticajan i kreativan. Često se bavio propitivanjem baš onih stvari koje i mene vrlo interesiraju. Uostalom, suradnja s njima bila je i velika čast. S Freyem sam puno naučila o pokret u teatru jer je njegov izričaj usredotočen na to, a mene scenski pokret u teatru uistinu jako fascinira.

O redateljici
Morana Foretić rođena je 1978. godine u Zagrebu. Posrednik u njenim prvim kontaktima s kazalištem bio je Moranin otac Dalibor Foretić, poznati hrvatski kazališni kritičar. Studirala je Kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a studij je završila 2001. godine. Poznatiji njezini radovi što kao redatelja što kao asistenta redatelju su: "Prizori iz bračnog života" (prema motivima Ingmara Bergmana), "Ljubav na rasprodaji" (Jasrenka Bohaček), "Legenda o samozapočinjanju" (Foretić- Štimac), "Grižula" (Marin Držić), "Corto Maltese" (Foretić- Bohaček), "Božanska glad" (Slavenka Drakulić)...
Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno