Gnjusna djeca u reklamama

PROSVJETNI LICEMJERI
U jednoj od informativnih emisija saznajemo da učenici u Hrvatskoj jako slabo  uče i da je većini potrebna stručna pomoć  pri savladavanju nekih predmeta. To osobito važi za matematiku, fiziku i kemiju, tj.  za predmete koje dijete ne može samo  savladati, jer se ne mogu tek tako nabubati  napamet, već mu ih treba netko i pojasniti.  To nastavnici očigledno ili ne znaju, ili im se  neda to raditi. I sada se tu naravno pojavljuje nekakva pedagoginja ili što je već, koja nam soli pamet  o tome da djeca nemaju radne navike i bla, bla, truć, truć… Tu  je i profesorica iz svima omiljene matematike koja svu krivnju  svaljuje na video igrice i televiziju, jer da djeca “nisu spremna  analizirati i zaključivati”, i naravno, da nemaju radne navike.
Pri svemu tome meni jedna stvar nikako nije jasna. Zašto  otvoreno ne kažu u čemu je problem? Istina je da su nova  pokoljenja sve čudnija, da su pojedina djeca grozna, da iz kuće  dolaze bez adekvatnog odgoja jer su im roditelji divljaci, da  školski sustav uopće ne štiti nastavnike, da se roditelji devijantne djece pozivaju na sva moguća prava, uključujući i  opravdanje da su im njihovi anđeli “uzorna, katolički odgojena djeca” (sic!), ali… Ali, isto je tako istina da ne spadaju  sva djeca koja ne mogu savladati gradivo u ovu skupinu. Ne  draga gospodo, 55% djece mora ići na instrukcije. Nitko ne  govori da je potpuno ukinuta dopunska nastava, da nakon  završetka školske godine više nema produžnih deset dana u  kojima su učenici koji nisu savladali gradivo mogli to nadoknaditi uz stručnu pomoć. A sve je to naravno ukinuto da bi  se manje radilo u školi, a više zarađivalo na instrukcijama, pa  neka oni i dalje baljezgaju o “spremnosti analiziranja i  zaključivanja”. Bljak! Koja hipokrizija!
LJUBITELJ LEŠEVA
U vijestima saznajemo razne zanimljivosti. Prošlog smo  vikenda čuli kako se najstarije mumije na svijetu, starije od  onih egipatskih, konačno, nakon pustih godina u tuđini,  vraćaju svojoj kući u Južnu ameriku, u Čile. Sad iskreno  govoreći, nisam imao pojma da su u Čileu ikada postojale  nekakve mumije, ali nema veze. Ono što je zanimljivo je  podatak da je dotične mumije, komada četiri, čuvao privatni  kolekcionar, koji ih sada vraća i to dobrovoljno. Pri svemu  tome potpuno se zaboravlja činjenica da su te mumije nekada  bile živi ljudi i da je dotični kolekcionar, tehnički gledano, u  svojoj kući držao četiri mrtvaca, tj. trupla, ili ako vam ljepše  zvuči – leša izvađena iz groba, a da to nikome nije ni perverzno,  ni bogohulno. Čudna su to mjerila.
U OVOJ SERIJI NIŠTA NIJE NEMOGUĆE
Ova je kolumna jako edukativna. Svakodnevno me zaustavljaju znanci i prijatelji kojima sam otkrio nove horizonte i  svjetonazore. Jedno od mojih novijih velikih otkrića je indijska serija “Tvoja sam sudbina” koja stiče sve više i više  obožavatelja koji, kada im je dosadno, pogledaju desetak  minuta i ne vjeruju svojim očima i ušima. Jer, upravo je  nemoguće da postoje ljudi koji ovu seriju mogu doživljavati  drukčije nego kao urnebesnu komediju ili parodiju. Svako  malo je pogledam i odmah mi se popravi kronično loše  raspoloženje. Ovoga ponedjeljka je bilo nevjerojatno. Mali  dječak od svojih 4-5-6 godina sjeti se majke koju nije vidio  zadnjih godinu dana i odluči je nacrtati olovkom na papiru.  Crtež koji nastaje izgleda kao onaj iz udžbenika o portretiranju koji se koristi na Akademiji za likovnu umjetnost.  Fantastična preciznost, dozirana osjenčanost i briljantna stilizacija crteža davali su tom remek -djelu nešto nadnaravno,  tako da nam je samo preostalo žaliti što mali Saćin nije imao  uljene boje ili nešto slično jer bi sigurno nastala neka nova  Mona Lisa ili Djevojka s bisernom naušnicom. Šteta.
UKINUTI REKLAME SA SAHARINSKOM DJECOM –  NEPROCJENJIVO!!!
Svi oni mudri ljudi koji prate ovu cijenjenu kolumnu znaju  da sam posebno okrutan prema glupim reklamama, a pogotovo prema onima u kojima sudjeluju ljepuškasta djeca.  Taman su se malo prorijedili gnomovi koji baljezgaju o  jogurtima, čokoladicama, detrdžentima i kuhanju (iznimno je  odvratno ono dvoje koje mamici pomažu oko pečenja kokoši  u najlonu), a stigao nam je najsavršeniji dječačić na kugli  zemaljskoj, koji je toliko neprirodno lijep da je to upravo  sumnjivo, da se upitate može li tako savršeno biće uopće i  postojati na ovome svijetu. A i njegov glas je nekako usporen,  sanjiv kao da se budi iz narkoze nakon operacije slijepog  crijeva.
A o čemu se radi? On je sa roditeljima u trgovini. Ali on ne  gleda kako će užicati koju igračku ili žvaku, on se ne musi jer  mu nisu kupili video igricu. Ne, on je sa svojih 5-6 godina jako  zabrinut jer roditelji nekritično troše. On već sada kao nešto  računa koliko je isplativije kupiti štednu žarulju, a ne običnu,  i slične gluposti. Ne znam kako vi, ali kada je ova reklama na  tv-u meni postane toliko neugodno da se moram pokriti  plahtom preko glave, i pjevušiti neku melodiju dok to ne  prođe. Možda to zvuči čudno, ali eto. Neugodno je svakome  donekle inteligentnom gledati ovakve reklame za idiote, a  osobito kada kaže ono “podučiti roditelje životu – neprocjenjivo!” Strašno!