Vjerujem da sam uspio revalorizirati zadarsku renesansnu skulpturu

Isprva sam smatrao da je najveći dio nepovratno izgubljen, no ova je potraga rezultirala dosta velikim brojem, mahom fragmentarno sačuvanih predmeta čija je formalna analiza s vremenom počela tvoriti obrise slike prilično bogate kiparske i klesarske djelatnosti renesansnog Zadra, koja nam nije bila poznata
Laris Borić doktorirao je sredinom siječnja na Sveučilištu u Zadru s temom rada “Renesansna skulptura i arhitektonska plastika u Zadru”.
Kako ste došli do odabira ove teme doktorata?
– Renesansna umjetnička baština, napose ona kiparske i klesarske produkcije u istočnojadranskim gradovima donedavno je, unatoč određenom uvidu u produkciju značajnijih umjetnika i neke od likovnih fenomena tog razdoblja, bila razmjerno neistražena. Još uvijek prisutne, brojne nepoznanice odnose se na smjerove, putove i načine usvajanja novih stilskih strujanja u sakralnoj i javnoj skulpturi, ali i na način širenja novih oblika i struktura u prostorima svakodnevice – na zidovima kuća i njihovoj klesanoj opremi.
Okupacija XV. i XVI. stoljećem
Moji su znanstveni interesi, tijekom posljednjih desetak godina, uglavnom vezani uz kiparsku, klesarsku, arhitektonsku i urbanističku baštinu nastalu u istočnojadranskim komunama tijekom XV. i XVI. stoljeća. Fokus je, još u početku bavljenja povjesnoumjetničkim istraživanjima, bio određen temom magistarskog rada za potrebe kojega sam analizirao renesansnu arhitekturu grada Cresa, odnosno njegove sakralne, stambene, javne i fortifikacijske građevine nastale u razdoblju intenzivnog razvoja ovoga grada, nakon 1450. godine. Ti su interesi rezultirali tekstom magistarskog rada i nekolicinom znanstvenih radova, a potom sam započeo s dugotrajnim i opsežnim istraživanjem zadarske renesansne kiparske i klesarske produkcije koje je rezultiralo doktorskom disertacijom. U oba je slučaja odabir predmeta znastvenog interesa uvelike bio uvjetovan pitanjima čija je množina predstavljala izazov kakvomu je teško odoljeti. Osim takvih izazova, pri odabiru teme, ali u rješavanju brojnih metodoloških i inih nedoumica koje su se javljale u kasnijim fazama istraživanja iznimno su važnu ulogu odigrali moji mentori, pokojni akademik Radovan Ivančević pri izradi magistarskog rada, i prof. dr. Emil Hilje u izradi doktorske disertacije. Potonji je i voditelj znanstvenog projekta na kojemu sam godinama suradnik, a koji je u posljedjoj verziji naslovljen “Umjetnička baština Dalmacije od 12. do 16. stoljeća”.
O čemu je, zapravo, riječ u Vašem doktorskom radu?
– U disertaciji je obrađena sveukupna zadarska kiparska i klesarska produkcija s obilježjima renesansnog likovnog jezika, odnosno ona koju se može datirati u vrijeme između treće četvrtine XV. i prve četvrtine XVII. stoljeća. Tekst je podijeljen u dva dijela, prvi u kojemu su, prema likovnim vrstama, izneseni rezultati istraživanja, i drugi dio koji sadrži katalog svih pronađenih, djelomice ili cjelovito sačuvanih predmeta.
U prvim poglavljima, nakon uvodnih napomena o povijesnom i kulturološkom okviru renesansnog razdoblja u Zadru donosim stilsko-kronološke granice pojedinih faza renesansnog stila, od najranijih renesansnih elemenata prepletenih s kasnogotičkima tijekom treće četvrtine XV. stoljeća, preko ranorenesansnih koje datiram u posljednju četvrtinu XV. i prvu XVI. stoljeća, zrelorenesansnih oblika koji se u zadarskoj klesarskoj produkciji javljaju četrdesetih godina s dolaskom botege Sanmichellijevih, dekorativnih rješenja proizišlih iz grotesknog programa XVI. stoljeća, heterogenih manirističkih dekorativnih i strukturalnih rješenja tipičnih za drugu polovicu XVI. stoljeća, te onih kasnorenesansnih oblika koji navješćuju barokno oblikovanje, a u Zadru ih nalazimo još prvih desetljeća XVII. stoljeća. Tekst posvećen razradi pojedinih pitanja otvaraju poglavlja posvećena skulpturi. U njima se, na temelju prethodnih znanstvenih spoznaja ali i novoizvedenim atribucijama revaloriziraju, nadopunjuju i mijenjaju zadarski skulptorski opusi najznačajnijih poznatih kiparskih imena, od kojih se među najvažnijima ističu Juraj Matejev Dalmatinac, Andrija Aleši, Petar Berčić, Petar Meštričević Marko Andrijić, Frane Laurana, Nikola Španić, Dujam Rudičić, Paolo Sanmichelli, Vicenzo i Giangirolamo Grandi te Tripun i Stjepan Vickov Bokanić. Osim ovih, defnirao sam i stilske obrise nekolicine nepoznatih kipara kojima je, temeljem karakterističnih stilema naslućena djelatnost. Spomenimo nepoznatog manirističkog kipara aktivnog šezdesetih godina XVI. stoljeća, kao i majstora koji je izradio čitavu grupu ponešto nezgrapnih skulptura koje okvirno datiram u prva desetljeća XVII. stoljeća.
“Zadarski” prozor
Cjelinu o kiparskoj produkciji slijede poglavlja posvećena klesanim elementima arhitektonske plastike u kojoj, sukladno stilsko-kronološkim i tipološkim obrascima, analiziram raznolike strukture i dekoraciju prozora, portala, stupova, pilastara i vijenaca, u kojima pratimo stilske mijene sukladne onima u mletačkoj arhitekturi gdje nalazimo izvorište znatnom dijelu stilskih i strukturalnih rješenja, a bilježimo i nekolicinu „endemskih” strukturalnih i dekorativnih oblika, kao što je tip prozora kojeg sam definirao „zadarskim” ili pak reljefne girlande, odnosno „feste romane” jedinstvene u dalmatinskoj renesansi. Osim arhitektonske plastike, u disertaciji se izvode tipološko-stilske cjeline ostalih klesarskih vrsta, odnosno stilsko-kronološka klasifikacija utemeljena na formalnoj analizi svih cjelovitih ili fragmentarno sačuvanih primjera renesansne kamene opreme, namještaja i sakralnih instalacija, odnosno konzola, ograda, kruna zdenaca, zidnih umivaonika, škropionica i kustodija te kamenih oltara. Taj dio zaključujem poglavljima koja se odnose na tipološku i stilsko-kronološku klasifikaciju nadgrobnih spomenika, klesanih grbova i natpisnih ploča. Posljednja cjelina prvog dijela disertacije donosi pregled ranije poznatih arhivskih podataka o majstorima i naručiteljima, koji su obogaćeni novim imenima i podatcima izvedenim iz regesta zadarskih arhiva što ih je tijekom druge polovice XVIII. stoljeća načinio Guerin Ferrante. U drugom dijelu disertacije objavljen je sveobuhvatan katalog u kojem je obrađeno 320 predmeta, a koji je bio temeljem formalne i stilske analize iznesene u prvom dijelu. Disertacija je, osim uobičajenim znanstvenim aparatom opremljena i s 533 ilustracije.
Koliko Vam je vremena trebalo za izradu rada i čime ste se sve služili?
– Istraživanje je bilo provedeno u nekoliko faza, a trajalo je šest godina, a opsežno zahvaćena tema rezultirala je tekstom od 1000 stranica i 134 table s likovnim prilozima. Prva, ujedno i najduža faza istraživanja bila je usredotočena na izradu kataloga svih cjelovito ili fragmentarno sačuvanih predmeta skulptorske ili klesarske produkcije s renesansnim obilježjima. Isprva sam smatrao da je najveći dio nepovratno izgubljen, no ova je potraga rezultirala dosta velikim brojem, mahom fragmentarno sačuvanih predmeta čija je formalna analiza s vremenom počela tvoriti obrise slike prilično bogate kiparske i klesarske djelatnosti renesansnog Zadra, koja nam nije bila poznata. Naime, već je kroz velike građevinske zahvate, XIX. stoljeća srednjovjekovni i renesansni Zadar počeo gubiti svoj povijesni izgled, a taj je proces konačno dovršen strašnim devastacijama 2. svjetskog rata. Stoga je kataloška obrada zahtijevala strpljivu analizu, gotovo forenzičko sklapanje krhotina od kojih je načinjena šira slika. Ove sam spoznaje kombinirao s prethodno objavljenim i novopronađenim arhivskim podatcima, na temelju kojih su nastajale analize zadarskih radova gorenavedenih kipara i klesara, te tipološko-stilska klasifikacija elemenata arhitektonske plastike i klesane opreme.
Dodao bih još nešto. Svako znanstveno istraživanje započinje na onoj točki do koje je došla prethodna generacija istraživača. Iako likovna kultura zadarske renesanse do sada nije bila predmetom sustavnog istsraživanja, neka su njezina poglavlja posve jasno rasvijetljena znanstvenim doprinosima nestora dalmatinske povijesti umjetnosti Ive Petriciolija i Cvita Fiskovića, te istraživača novije generacije, Pavuše Vežića i, mentora ovoga istraživanja, Emila Hilje. Osim toga neki od suvremenih metodoloških postupaka koji su provedeni na srodnom materijalu u drugim hrvatskim gradovima bili su od velike koristi, prije svega doprinosi Nade Grujić na istraživanju dubrovačkoga materijala.
Koji bi bio doprinos znanosti ovog rada?
– Taj bih sud prepustio stručnoj javnosti. Velik broj nepoznanica i slutnji s kojima sam započeo istraživanja urodila su nekolicinom novih uvida, atribucija i revalorizacija prethodnih spoznaja za koje držim da su posve jasno argumentirane. Vjerujem da sam, koristeći neke od suvremenih metodoloških postupaka, uspio revalorizirati i iznova sagledati neka od važnijih poglavlja zadarske i dalmatinske renesansne skulpture. Tu bih naročito istaknuo povratak atribucije reljefa sv. Stošije na odru Frani Laurani, nekoliko novih atribucija i Nikoli Firentincu, Marku Andrijiću i Dujmu Rudičiću, jasniji stilski obris Petra Meštričevića, a napose neke od uvida u klesarsku produkciju XVI. stoljeća s manirističkim obilježjima, naročito pročelne dekoracije srušene palače Petra Fanfogne. Nadam se da će se vrijednom pokazati i stilsko-tipološka klasifikacija arhitektonske plastike i klesane opreme, napose kruna zdenaca, klesanih grbova i nadgrobnih spomenika. S druge strane, donio sam i pregršt hipoteza i otvorio nekolicinu pitanja koja će dokazati ili opovrgnuti tek buduća istraživanja koja će uključiti i rezultate tekućih istraživanja srodnog materijala u drugim istočnojadranskim gradovima. Kada je riječ o valorizaciji ovoga rada, osim visokih ocjena članova komisije, vrijednom smatram i prve reakcije, poput one kolega i kolegica koji se bave srodnim materijalom u drugim istočnojadranskim gradovima. Tek će komparativna analiza tako umreženih rezultata uroditi potvrdom ili preradom nekih od ovdje iznesenih hipoteza. Konačno, vjerujem da sam uspio uspostaviti metodološku matricu koja može biti upotrijebljena u istraživanjima koja bi u budućnosti na sličan način trebala obraditi srodnu baštinu drugih, do sada mahom neistraženih gradova i cjelina.
Čime se trenutačno bavite?
– Ovih mjeseci sam – osim redovitim nastavnim obvezama i radu sa studentima na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru – usredotočen na traganje za novim potvrdama na postavljene tvrdnje ili rješenjima nekih od predloženih hipoteza. Upravo je ovih dana u Radovima Instituta za povijest umjetnosti objavljen prilog s atribucijom poprsja providura Giangiacoma Zane s Vele straže, dalmatinskom graditelju i klesaru Tripunu Bokaniću. Ovih mjeseci intenzivnije se posvećujem i detaljnijoj razradi umjetničkog profila najvažnijeg zadarskog kipara i klesara posljednje četvrtine XV. stoljeća, Petra Meštričevića, kojega smatram najvažnijim dalmatinskim sljedbenikom ranorenesansnog stila Nikole Firentinca.

 ŽIVOTOPIS

Laris Borić rođen je u Malom Lošinju, diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru 1996. godine. Magistrirao na Odjelu za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu radom “Razvoj arhitekture i urbanizma u gradu Cresu od 1450. do 1610. godine”. Od 1997. godine zaposlen je na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.