Gotovina je tražio da budemo vojnici, a ne barbari

Roso je dosta neformalan čovjek, pa smo poput njega i nas dvojica u uredu sjedili u kožnim foteljama i stavili noge na stol. No, kad sam išao na WC prišao mi je neki čovjek i pitao kako se to ponašam. “Kakav si ti vojnik, stavljaš noge na stol, to je nevojnički”, govorio mi je. Bio je to moj prvi susret s Gotovinom, skoro smo se posvađali

Saborski zastupnik  SDP-a Ante Kotromanović ratovao je s Antom Gotovinom, a s  vremenom su postali i prijatelji. Zanimljivo je stoga kako je on kroz sve te godine  doživljavao Gotovinu kojeg je  upoznao slučajno i u ne baš  ugodnim okolnostima.
– Krajem studenog 1991. godine izveli smo sjajnu diverzantsku akciju na prostoru tadašnje SAO Krajine, a kako je  general Ante Roso bio tadašnji zapovjednik specijalnih  postrojbi s jednim suborcem  došao sam mu u Zagreb podnijeti izvještaj. Roso je dosta  neformalan čovjek, pa smo poput njega i nas dvojica u uredu  sjedili u kožnim foteljama i  stavili noge na stol. No, kad  sam išao na WC prišao mi je  neki čovjek i pitao kako se to  ponašam. “Kakav si ti vojnik,  stavljaš noge na stol, to je  nevojnički”, govorio mi je. Bio  je to moj prvi susret s Gotovinom, skoro smo se posvađali. Naravno, on je bio u  pravu. Gotovina je najprije bio  u Prvoj gardijskoj brigadi gdje  je ranjen kod Okučana, a kad  je ozdravio pridružio se specijalnim postrojbama.
Vojnički autoritet
Nakon te epizode svatko je  otišao svojim putem?
– Da, ponovno smo se vidjeli  u ožujku 1992. kad je Gotovina postavljen za zapovjednika obrane Livna. Ali, intenzivnije sam počeo kontaktirati s Gotovinom kad me u  prosincu imenovao zapovjednikom 126. brigade. Nije mi  bilo jasno zašto je mene izabrao za tu dužnost jer nisam  bio iskusan vojnik, no rekao  mi je da zna da sam hrabar i da  voli drske i bezobrazne vojnike. Sjetio se našeg upoznavanja kod Rose. Dolaskom  Gotovine nastupio je preokret  na prostoru Operativne zone  Split, dotad smo stalno bili u  defenzivi, gubili smo pozicije,  a on je promijenio tijek ratovanja. Postali smo vrlo aktivni, neprestano smo izvodili  akcije u neprijateljskoj pozadini, ne čemu je inzistirao Gotovina. Odmah je uspostavio  nužan vojnički autoritet kakav  nam je ranije nedostajao. Nije  puno govorio, ali je povlačio  prave poteze. Gotovina je na  nas prenio svoje samopouzdanje tako da smo odmah bili  puno sigurniji, drskiji u akcijama. U priručniku JNA o  diverzantskom djelovanju navodilo se da se akcije u pravili  ne ponavljaju na istom mjestu,  međutim Gotovina bi tražio  da zasjede postavljamo i po  sedam puta na istom mjestu.  Time smo iznenađivali neprijatelja.
Što ste u to vrijeme znali o  Gotovini?
– Nije me zanimalo što je  radio prije Domovinskog rata  niti smo o tome ikad pričali.  Čuo sam da je bio u Legiji  stranaca i to je sve. Baš me  briga što je netko napravio ili  nije prije Domovinskog rata.  Gotovina je bio vrlo strog,  sjećam se kako je jednom svojeg pomoćnika za logistiku poslao pješke do Velebita i nazad, 30 kilometara. Nije bio  pričljiv, naši bi telefonski razgovori trajali po tridesetak sekundi, razumjeli smo se. Sastanci u Gotovininom zapovjedništvu nisu bili dulji od pet  minuta. Potpuno je kontrolirao situaciju. Kad smo 1994.  godine krenuli u ofenzivnu  operaciju na Dinari, Gotovina  je odredio da Četvrta gardijska brigada ostane u obrani, a  da naprijed ide moja 126. I  nakon što smo dobili zapovjed  vratio sam se i pitao Gotovinu  kako to da je pričuvnoj, a ne  profesionalnoj brigadi povjerio takvu zadaću. Znam da ste  vi spremni za to, odgovorio mi  je. I tako je i bilo, izvršili smo  zapovjed bez gubitaka.
Refleks ratnika
S Gotovinom se moglo  raspravljati o njegovim zapovjedima?
– Apsolutno. Gotovina nije  bio krut, dopuštao je razgovor  o načinu izvršenja zadatka kao  i samoinicijativu na terenu.  Kao zapovjednik brigade imao  sam autonomiju, ali i punu  odgovornost i za uspjeh i za  eventualni neuspjeh. Kao što  je nama dao slobodu, tako se  Gotovina postavljao prema  svojim nadređenima. Uoči  Oluje generali iz Stožera zagovarali su pravce djelovanja  Sinj – Vrlika – Knin i Drniš –  Knin, no Gotovina im je rekao  da to nema smisla jer smo mi  zašli neprijatelju iza leđa, došli  do Bosanskog Grahova, pa  smo i najbolje znali koji je  najbolji smjer za udariti po  njima. I Tuđman je presudio  da krenemo preko Dinare, što  se pokazalo kao dobar izbor.
Koja su glavna obilježja  Gotovine ratnika?
– Bio je čvrst i strog, ali  fleksibilan. Znali smo se i ozbiljno posvađati, ja bih se,  mlad i svojeglav kakav sam  bio, pobunio zbog nečega, ali  onda bi me Gotovina pozvao  za nekoliko dana: Antoka,  gdje si, idemo na piće. I tako je  rješavao stvari s nama. Imao je  instinkt, refleks ratnika koji je  prenosio na zapovjednike na  nižim razinama. Zato smo,  primjerice, u našim zadnjim  akcijama Južni potez mogli  uspješno djelovati s dvostruko  manjim snagama nego ih je  imao neprijatelj. Kroz cijelo  razdoblje naši su gubici zapravi bili minimalni.
Čime ste se bavili u predasima između ratnih operacija?
– Kad je bilo vremena provodili smo obuku. Gotovina je  vrlo brzo zaključio da imamo  jako loš dočasnički kadar, a on  je vjerojatno iz Legija znao da  su dočasnici iznimno važni.  Zato su formirani kampovi za  obuku dočasnika, centralni je  bio u Šepurinama. Bio je to  žestoki dril, napad – obrana,  napad – obrana. Uvjeren sam  da smo upravo zahvaljujući  tome prošli s malim gubicima,  obučili smo sjajne dočasnike  koji su predvodili vojsku.
Lošini brkovi
Bilo je valjda i vremena za  određeno opuštanje. Spomenuli ste da ste išli s Gotovinom  na piće.
– Njegovo piće bilo je Jack  Daniels s Colom, ali nikad ga  nisam vidio pijanog ni pripitog. Volio je čašu crnog vina  uz ručak, pio je kavu ili cappuccino i pušio je.
Pamtite li Gotovinu s nekih veselica?
– Baš i ne. Sjećam se da je  nakon rata bio seminar u Zadru četiri, pet dana i došli su  tamburaši. Ali, Gotovina je  brzo rekao – idemo, idemo.  Nije on bio čovjek za slavlja.
Je li imao smisla za humor?
– Volio se šaliti. Na tuđi, ali  je primao šale i na svoj račun.  Nije bio tašt. A bilo je raznih  situacija. Jednom kad je kod  nas na položaj došao Davor  Domazet, načelnik naše obajveštajne službe pustio je brkove kao Lošo i još rekao  svojima da isto naprave. U  cijelom su odjelu imali brkove  i bilo je to smiješno. I Gotovina se smijao, no onda je  nakon nekoliko dana ipak  tražio skidanje brkova.
O čemu ste razgovarali  osim o ratu, o ženama, o politici, o sportu?
– U vrijeme rata i kad bismo  neformalno sjeli, uglavnom  smo pričali o tome jesmo li  nešto mogli bolje napraviti i o  budućim zadaćama. Politika  se doslovno nikad nije spominjala. Gotovini politika  ništa nije značila. Neki iz  HDZ-a čak su htjeli smijeniti  Gotovinu kad je Damira  Krstičevića postavio za zapovjednika Četvrte brigade, zato  jer je bio iz JNA. Gotovinu to  nije zanimalo. Nikad nisam  čuo Gotovinu da bi rekao bilo  što o Tuđmanu, Šušku ili bilo  kojem drugom političaru.  Poštovao je sustav. Gotovina  nije nikakav nacionalist, daleko od toga, prije bih mogao  reći da je anacionalan.
O ženama smo, naravno,  pričali, naročito nakon rata.  Gotovina je veliki džentlmen,  uvijek je najbolje govorio o  ženama, nikad ih nije ogovarao niti prostački govorio o  njima. Bio je jako slab kartaš,  vrlo loše je igrao briškulu, moglo ga se lako prevariti. Jednom smo ga moj kartaški  partner i ja pobijedili i Gotovina je korektno platio  večeru. Znam da je bio navijač  Hajduka, ali ne bih rekao da je  znao igrače. Ja volim sport, ali  se zapravo ne mogu sjetiti da  smo ikad pričali o Hajduku ili  sportu općenito. Gotovina je  radije vježbao, skakao padobranom i slično.
Vjera u državu
Kako je Gotovina funkcionirao u razdoblju prije  bijega, kad se već u javnosti  ozbiljno spekuliralo da će protiv njega biti podignuta optužnica za ratni zločin?
– O tome smo puno pričali.  Gotovina nije bio zabrinut jer  naprosto nije vjerovao da je to  moguće. Nije mu bilo jasno da  bi protiv njega bila podignuta  optužnica. Ponavljao je da je  on bio samo vojnik koji je  izvršavao zadaće koje mu je  dala država, oslobađao Hrvatsku i da država stoga mora  brinuti o svojim ljudima. Dobro znam kakav je Gotovina  bio vojnik, kako se ponašao  uoči operacija, na što je upozoravao, na što je stavljao  težište. Nije trpio kad bi neki  vojnik bio neobrijan, to ga je  jako ljutilo, a kamoli sve ostalo. Uvijek je naglašavao da  moramo biti drugačiji od neprijatelja, biti vojnici, a ne barbari. Od časnika iz JNA nikad  nisam čuo da tako naglašava  da moramo korektno tretirati  zarobljenike i civile, kao što je  Gotovina neprestano upozoravao. Nikad. Prije svake operacije Gotovina nam je govorio da moramo biti – vojnici.  Žao mi je da se s vremenom u  javnosti stvorila pogrešna slika  o njemu.
Je li vam najavio da će  pobjeći ako optužnica ipak  dođe?
– Ne, ne znam kad je donio  odluku o bijegu. U to sam  vrijeme bio u toplicama na  rehabilitaciji nakon operacije  kralježnice. Gotovina me posjetio i tada smo se vidjeli  zadnji put prije njegovog bijega. Premda sam tada već i ja  imao informaciju da će biti  optužen, Gotovina nije vjerovao da će optužnica doći u  Hrvatsku. Kao prvo, znao je  da je nevin, a osim toga bio je  uvjeren da će ga država zaštititi. Nije shvaćao zašto bi morao nekome dokazivati svoju  nevinost. Objektivno, kako je  moguće da smo mi u sektoru  jug provodili zločinački poduhvat, iako smo u Oluji vrlo  brzo izvršili svoje zadaće, a u  sektoru sjever, gdje je to sporije išlo, nije bilo zločinačkog  poduhvata. To nema nikakve  logike.
Razgovarao sam s dosta ljudi i došli smo do istog zaključka da je Gotovina pobjegao upravo zbog uvjerenja  da nije ništa kriv i zato što mu  država nije pomogla. Država  se nije dobro postavila, umjesto da goni konkretne  počinitelje zločina u Varivodama i drugdje, krivnja je neopravdano pala na zapovjednike koji nisu imali ništa s  tim.

FRUSTRACIJA NEKADAŠNJIM SUBORCIMA KOJI SU UŠLI U POLITIKU

* Što vam je Gotovina rekao kad ste ga posjetili u pritvoru?
– Jednom sam ga posjetio, bilo je to 2007. Nije on čovjek koji  baš voli posjete tako da smo ga svi, osim naravno supruge i  brata, posjetili samo jednom. Gotovina nije tip koji se žali i  kuka i u Haagu sam ga zatekao kakvog ga pamtim iz  Domovinskog rata. Dva sata smo pričali o tome kako su  pojedini naši nekadašnji suborci, frustriralo ga je da su ga  neki od njih koji su ušli u politiku, u HDZ, zaboravili i nisu imali  hrabrosti reći ništa u njegovu obranu. Ostao je čvrst i bio je  optimističan u pogledu presude.
* Je li vam nešto rekao o vašem ulasku u SDP?
– Potpuno me podržao, kao što bi i u slučaju neke moje  drugačije odluke. Gotovina je takav, uvijek poštuje tuđe  odluke.