Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Velegrad koji nudi više nego i jedan drugi grad na svijetu

15.04.2012. 22:00
Velegrad koji nudi više nego i jedan drugi grad na svijetu


Za ulazak u Veliku Britaniju treba biti pripremljen i obavezno imati povratnu kartu, jer bi vam se u suprotnom moglo dogoditi da aerodrom bude jedino što ćete vidjeti. Pritisnuti sve većim brojem ilegalnih useljenika granični službenici vrlo su rigorozni u postavljanju pitanja državljanima koji nisu dio EU, gdje idete, zašto ste došli, gdje ćete odsjesti i kada se vraćate
Iako joj je stvarna politička moć ograničena, kraljica i dalje simbolizira Britansko carstvo i ima veliki utjecaj na društvo te je najvažniji britanski turistički “proizvod”. Gotovo da nema trgovine suvenirima u kojoj na istaknutom mjestu ne stoje upravo simboli monarhije.


Britansku prijestolnicu posljednjih nekoliko godina krasi epitet “grada koji nikada ne spava”. London je u pogledu zabavnog, posebice noćnog života, definitivno “prešišao” New York kojeg je sve do napada 23. rujna 2001. godine krasio spomenuti epitet. Sigurnosne mjere najpoznatijeg američkog grada opasno su utjecale na njegovu “dekadenciju” i noćni život pa je najveći grad britanskog kraljevstva preuzeo primat u spomenutom pogledu. Može se čuti da se u “velikoj jabuci” više ne možeš ni pomokriti na cesti, a da te ne preleti kakav policijski helikopter, što s Londonom ni izdaleka nije slučaj.
Vjerojatno najliberalnija nacija na čitavom planetu – Britanci, neće se puno zamarati što radite u svoje slobodno vrijeme, kako se i s kim zabavljate. Osobnu iskaznicu u Londonu niste dužni nositi, nitko vas nema pravo zaustaviti na cesti, policajci su srdačni, ne misle da su zakon, već znaju da samo služe zakonu. Iako je cijeli grad pod nadzorom sigurnosnih kamera, osjećaj slobode u Londonu je i dalje itekako prisutan. A ono što je najbitnije, Britanci se ne zamaraju ljudima oko sebe, ogovaranje je znak nepristojnosti i neobrazovanosti, pa u najvećem britanskom gradu uistinu možete biti ono što jeste.
Tradicija poštivanja zakona seže daleko u prošlost čemu svjedoči i činjenica da se neki britanski zakoni nisu mijenjali stoljećima, brižljivo čuvani u jednoj od najveličanstvenijih zgrada u gradu – britanskom parlamentu. Nasuprot parlamenta čuveno je londonsko “oko” najveći svjetski “kotač” s kojeg se pruža veličanstveni pogled na grad. No, to će vas zadovoljstvo koštati čak tridesetak funti, što i nije mali iznos. Za taj bi novac bilo bolje pogledati kakav dobar mjuzikl kojih u Londonu ne manjka.
 Nešto dalje od “oka”, uz prekrasnu šetnicu na južnoj strani Temze smjestilo se staro šekspirijansko kazalište, muzej Tate Modern, kompleks zgrada gradske uprave i londonska znamenitost broj dva – Tower Bridge. Prelijepi most sagrađen je 1894. godine i od tada je još jedan zaštitni znak grada koji “nikada ne spava”. Odmah nasuprot Tower Bridgu čuvena je tvrđava Tower of London, mjesto najpoznatije po slavnim zatvorenicima iz srednjeg vijeka poput Ane Boleyn i Katarine Howard, žena Henrika VIII. koje su posljednje dane svog života pred smaknuće provele upravo u toj tvrđavi. Nešto dalje najveća je londonska katedrala St. Paul koja se po impozantnosti može mjeriti s onom u Vatikanu. Pročelje prekrasne građevine čija je izgradnja počela u 7., a završila u 18. stoljeću do nedavno su “okupirali” antiglobalisti koji su razvukli svoje šatore i ulogorili se pred samim ulazom, prosvjedujući protiv rastuće razlike između bogatih i siromašnih, protiv nemilosrdnih banaka i bogataške elite. Slični prosvjedi i šatori nalazili su se tijekom velječe i ispred parlamenta, na Parlament Squareu, odmah do spomenika velikog borca za ljudska prava Nelsona Mandele.
Još jedna u nizu londonskih atrakcija je druga veličanstvena katedrala Westminster Abbey, u kojoj su prošle godine sudbonosno “da” izrekli princ William i Kate Middleton. Ulaz u Abbey se naplaćuju čak 19 funti pa ako se baš mora, tko voli nek’ izvoli. Mnogo pametnije iskorištena opcija bila bi dodati još desetak funti i posjetiti Madame Tussauds, čuveni londonski muzej voštanih figura i izbliza pogledati kako izgledaju neki od najpoznatijih stanovnika planeta Zemlje, bilo iz svijeta show businessa, sporta ili politike. Neki vrlo vjerno, poput kraljice Elizabete II., a neki s manje uspjeha poput Jamesa Deana, voštani likovi Madame Tussauds velika su turistička atrakcija pa nije ni najmanje čudno što su redovi ispred muzeja u Marylebone Avenue gotovo svakodnevna pojava.
 Gužva je uobičajena pojava i ispred Buckingham Palacea čija velika željezna vrata od jutra do večeri “opsjedaju” znatiželjni turisti, željni slike s kraljicom. No, vidjeti kraljicu i nije tako lako, voštanu da, no ona živa svojom nazočnošću ipak ne “dariva” svakoga. Iako joj je stvarna politička moć ograničena, kraljica i dalje simbolizira Britansko carstvo i ima veliki utjecaj u društvu, obožavana od dobrog dijela svojih “podanika”. Njeno postojanje najvažniji je britanski turistički “proizvod”, što Britanci znaju unovčiti. Gotovo da nema trgovine suvenirima u kojoj na istaknutom mjestu ne stoje upravo simboli monarhije i kraljevska obitelj.
Suvenire možete kupiti na svakom koraku. No, ako želite proći jeftinije po “uspomene s puta”, najbolje je otići u Camden town. Dobar marketing, posebice posljednjih nekoliko godina, promovirao je Britaniju kao brend do te mjere da je britanska zastava istisnula godinama dominantnu američku zastavu u svijetu. Danas ne samo u Velikoj Britaniji, već i ostatku svijeta kombinaciju crvene, plave i bijele boje britanske zastave možete naći na gotovo svakom koraku, na obući, odjeći, torbama, namještaju… Ponos zbog svoje nacije, odlika je većine Britanaca koji ispod “plašta” liberalnosti i uglađenosti teško k srcu primaju doseljenike. No, šansu za dokazati se, imate kao temelj demokracije koja je u ovoj zemlji na zavidnoj razini.
U razgovoru s hrvatskim državljanima koji su svoj novi dom pronašli u Londonu može se čuti da ono što Britanci ne vole jest nerad, život na socijalnoj pomoći koja je u Britaniji izdašna, što neki bezobzirno koriste i žive u državnim stanovima od pomoći za nezaposlene i djecu. Rođenim Britancima takav se “stil života” još i tolerira, no došljacima ni pod razno, posebice zadnjih desetak godina kada broj onih koji zbog papira i socijalne pomoći ulaze u fiktivne brakove sve više raste. Za ulazak u Veliku Britaniju stoga treba biti pripremljen i obavezno imati povratnu kartu, jer bi vam se u suprotnom moglo dogoditi da aerodrom bude jedino što ćete vidjeti od ove otočne zemlje.
 Pritisnuti sve većim brojem ilegalnih useljenika granični službenici vrlo su rigorozni u postavljanju pitanja ne EU državljanima, gdje idete, zašto ste došli, gdje ćete odsjesti i kada se vraćate. U tu svrhu postoji i anketni listić koji svaki ne EU državljanin mora popuniti prije prolaska kroz carinu. No, svaka se muka u trenutku zaboravi kada vas obasjaju svjetla velegrada koji nudi više nego i jedan drugi grad na svijetu.


Najveći svjetski gay centar




LGBTQ populacija je u toj mjeri saživjela s “hetero” ostatkom da je u Londonu biti gay danas uobičajena pojava oko koje više gotovo da nitko ne postavlja “suvišna” pitanja. Registrirano partnerstvo odavno je uhodana praksa. U Londonu možete bez ikakvog straha dobro “odmjeriti” svakog frajera na cesti koji vam se svidi ne riskirajući da dobijete kakvu uvredu ili šaku u lice. Simbioza pripadnika svih seksualnih preferencija možda se najbolje očituje po gay klubovima gdje u jednakoj mjeri dolaze i LGBTQ i “hetero” posjetitelji. Miješana klijentela najčešća je na drag queen ili karaoke večerima u popularnim barovima poput Old Comptona, Village, Molly Moggs, Lo Profile, Black cap, Ku klub, White swan ili Madame Jojo’s, u najvećoj mjeri smještenim u najpopularnijem londonskom kvartu za izlaske – Sohou ili u zadnjih nekoliko godina sve popularnijem Vauxhallu. Uživati u duhovitoj i najčešće samoironičnoj interpretaciji poznatih svjetskih pjesama jedne dobre drag queen “dame” iskustvo je za dugo sjećanje. No, možete biti spremni, ako ste gay muškarac i želite “upecati” kakvog Engleza, moći dobro popiti, jer u ispijanju alkoholnih pića britanskim homoseksualcima nema “ravnih”. Za informaciju gdje otići dovoljno je pokupiti besplatan gay tjedni vodič u nekoj od knjižara u Rupert Streetu. Ulaz je uglavnom slobodan, no za neke klubove poput Madame Jojo’s treba izdvojiti popriličnih 25 funti za stajaće i 40 funti za sjedeće mjesto.
Proći navečer Sohom i čak i ne ulaziti u barove i klubove doživljaj je već sam po sebi. S jedne strane kazališna klijentela u redu za mjuzikle, s druge strane “partijaneri”, turisti, transvestiti, ulični zabavljači, vozači rikša… Gomila nasmijanog svijeta, “praznično” raspoloženje koje u ovom gradu traje sedam dana u tjednu. Jedni u bundama, a drugi u japankama i kratkim hlačama ili minicama, vrlo plastična demonstracija koliko smo različiti, a opet toliko slični u želji da se zabavimo, da uživamo u životu, ne razmišljajući o razlikama već sponama koje nas povezuju.


Zabava za svačiji ukus


U Londonu je ponuda zabavnih sadržaja impozantna i, što je najvažnije, ne ovisi o danima u tjednu. Ako se želite provesti možete to napraviti jednako dobro i u ponedjeljak kao i u petak.
Kulturi skloni pojedinci na raspolaganju imaju brojne muzeje od kojih su najpoznatiji British Museum, Victoria and Albert Museum, Natural History Museum i National Portrait Gallery, svi besplatnog ulaza. Uz te britanska prijestolnica nudi i brojne druge muzeje i galerije pa bi za jedan temeljitiji obilazak samo tih lokacija trebalo u Londonu ostati barem dva tjedna.
Što se tiče gastroponude, dobru englesku kuhinju po prihvatljivim cijenama treba tražiti izvan najužeg središta grada, turistički najatraktivnijih zona 1 i 2, osim ako niste spremni izdvojiti priličnu sumu za dobar objed. No, kuhinje ostalih svjetskih nacija po, za hrvatske standarde prihvatljivim cijenama, na svakom su koraku: japanska, kineska, talijanska, tajlandska… Restorana, fast food restorana, self service kantina i zalogajnica na svakom je koraku, gladni nećete ostati, no morate biti spremni izdvojiti najmanje 5 funti za kakav zalogajčić. Tko voli puno jesti može odabrati jedan od kineskih restorana koji rade na principu – plati 6 funti i jedi koliko god želiš. Dovoljno je ući, platiti spomenutih 6 ili 7 funti i jesti dok ne “puknete”. Hrana je solidna, no treba znati izabrati između siline svih tih kineskih umaka i povrća.
Najjeftiniji način prehrane je uzeti nešto u nekom od poznatih britanskih lanaca samoposluživanja poput Tesca ili Sainsburyja u kojima dva, tri trokut sendviča dođu od 2 do 3 funte, a otprilike po istoj cijeni se mogu naći i razne salate u svim mogućim kombinacijama, bilo da je riječ o egzotičnom povrću, uobičajenim europskim povrtnim kulturama ili kombinaciji raznoraznog korijenja s vrlo popularnim đumbirom.
Londonske trgovine su pravi mamac za sve gurmane jer je ponuda gotove hrane tako bogata da se u tom mnoštvu artikala teško odlučiti što kupiti. A o sokovima i kolačima da ne govorimo. Gusti, rijetki, s mlijekom, s komadima voća, bistri, tek iscijeđeni, sokovi u londonskim zamrzivačima najprije su ugoda oku, a onda i nepcu. Umjesto koncentrata narančinog soka, kao u Hrvatskoj, u Velikoj Britaniji za istu cijenu na raspolaganju vam je pravi iscijeđeni sok od naranče.
I dok hrvatske slastičarne uglavnom prodaju nejestive kolače od praška, raznih emulgatora, margarina i šećera, u Velikoj Britaniji su kolači u običnom supermarketu ukusniji nego u većini naših slastičarnica, pogotovo zadarskih. Cijene hrane uglavnom su na istoj razini kao i u Hrvatskoj kada su u pitanju standardne namirnice, ne i gotovi proizvodi koji su skupi, jer za nekoliko komada salame, pecivo, kakvu salatu od 150 do 200 grama, sok i kolač treba izdvojiti 8 do 9 funti. Dakako, alternativa postoji i vidu trgovina – sve po funtu, poput ASDA-e, no takva je hrana najčešće daleko od “ukusa”.
Ono što je dobro znati, je iskoristiti rasprodaju gotove hrane pred kraj dana te “proći” u pola cijene. Povoljne cijene pića u barovima su, pak, za vrijeme happy hoursa pa vas jedno alkoholno piće neće doći više od nekoliko funti. A u pola cijene nude se i karte za mjuzikle ako ih nabavite na internet stranici lastminute.com ili na kioscima oko Trafalgar Squarea ulaza u podzemnu, što je dobar popust, s obzirom da ulaznica za mjuzikl košta od 30 do 70 funti.
No, kako je London grad mjuzikla, kazališta su puna, posebice kada su u pitanju najrazvikaniji spektakli poput “Fantoma iz opere” i “Mamma mie” za koje ne bi trebalo štedjeti novac. Doći u London, a ne otići na mjuzikl nezamisliv je propust, iskustvo uživanja u dobrom mjuziklu uspomena je za cijeli život. Posljednje što sam pogledao je “Fantom iz opere”, no da bih uštedio na cijeni karte, bio sam u posljednjem redu balkona, što i nije iskustvo za poželjeti, s obzirom da su se iz te pozicije dobro vidjela samo tjemena glumaca. No, za vrijeme stanke imate priliku “ugrabiti” koje slobodno, skuplje mjesto i doživjeti glazbeno-scensku čaroliju onako kako i treba.