Rozga iz tri dijela

Slika korisnika admin
1.Dio - ROZGA ULAZI U BANKU

Moram priznati da mi ništa nije jasno. Rozga je Jelena po mome mišljenju vrlo lijepa žena, simpatična, zna onako solidno otpjevati te svoje pjesmice, ali meni kao glazbenom znalcu potpuno nezanimljiva. Da budem do kraja iskren, mene te pjesme iritiraju (pogotovo tekstovi), ali, nije mi je mrsko vidjeti kao figuru, ako pri tome ne pjeva (ili ako isključim ton). U reklami na koju se osvrćem, sudjeluje djevojka koja je po svemu sudeći Jelena Rozga (glavom i... bradom), ili netko tko joj frapantno sliči. A zašto uopće imam dilemu? Zato što mi nije jasno, zašto bi Rozga uopće tražila kredit u jednoj banci. Zar gaže ne idu tako dobro kao prije?

2-Dio - ROZGA U BANCI TRAŽI KREDIT

U ovoj reklami za jednu banku Rozga sjedi u nekom čudnom okružju, sve je sjajno, bajno i svjetlucavo, kao u nekoj bajci. Gdje je bajka tu je i princeza, ali i zla vještica koja je pokušava otrovati, ubiti i riješiti je se na bilo koji način, bilo da je otruje jabukom ili da je pošalje s lovcem u duboku crnu šumu na malu šetnjicu. U ovoj priči tu vješticu predstavljaju skužbenici banke, sve odreda mladi i zgodni ljudi, koji oblijeću oko nje, padaju na koljena i nude joj nove i nove pakete kredita i ostalih povoljnosti koje će je usrećiti i učiniti da bude kompletna i zdrava osoba s kreditom na vratu.

3.Dio - ROZGA BJEŽI IZ BANKE S PARAMA

Najzanimljiviji je sam kraj. Rozga izlazi kroz vrata banke (čak mislim da prolazi kroz staklo) i pretvara se u sasvim drugu osobu, također plavušu. Zašto, pobogu? Želi li se na taj način dati do znanja da dok si unutar banke si u stvari slavan i lijep kao ona i da ta čarolija traje samo dok si unutra, ili je moda Jelena opljačkala banku (u stvari, ne Jela nego se ova samo prerušila u nju) pa sada skida masku i bježi, sretna jer je puna para. Sve je to lijepo, samo što su zaboravili snimiti logičan kraj. Pare su potrošene, kredit nije vraćen, švicarci su podivljali, kamata je ogromna i „kreditoprimca" izbacuju iz stana/kuće, Velibor i kompanija formiraju živi zid, novinari, policajci i akvokati plešu oko nekretnine, ali sve je uzalud, jer banka više nije onako ljubazna kao u reklami. „Vrati koko što si pozobala!!!" - govore joj. „Ali"- viče užasnuta kreditarka - „gdje su oni ljubazni momci, razumijevanje, pokloni i pogodnosti..." Sorry draga. Trebalo je o tome prije misliti.

TIHO RJEŠENJE

U prošloj sam kolumni napisao nešto o čudnim ljudima koji rade svakojake ludosti samo da bi na sebe skrenuli pažnju, zbog čega sam dobio par poruka od onih koji očigledno nisu baš razumjeli što sam htio reći. A što sam u stvari htio reći? Sa Šešeljem je stvar kao i sa nogometnim huliganima (ne navijačima - da se razumijemo, jer huligani nisu navijači). Gluposti koje rade služe samo zato da bi se o njima govorilo, pisalo i da bi ih se po mogućnosti stavilo i na televiziju, a baš je to ono što se nikako ne smije raditi, jer su na taj način ostvarili svoj naum. Dakle, treba ih ignorirati i u tišini procesuirati.

UVIJEK IMA NEKI „ALI"

Osim toga, ima tu nešto zanimljivo. Logično je da gluposti koje rade takvi ljudi mogu razveseliti samo one koji su na njihovom nivou, tj. koji su kao i oni. Za Uskrs sam otišao na svoje imanje na jedan daleki južni otok. Bio sam u gostima kod jednog tamošnjeg vlastelina i kada smo pojeli sve te silne lignje, ribe, meso, kolače i voće i povrće, poveo se ugodan razgovor o svemu i svačemu, pa tako, na moju veliku žalost i o politici. Neko je spomenuo i gore spomenutu personu i svi smo se složili u mišljenjima, a onda se za riječ javio jedan ozbiljni gospodin kojeg do tada nisam osobno poznavao. Radilo se o otočaninu koji zbog prirode svoga posla mora dio godine provesti u Beogradu i Srbiji općenito. Čovjek nam je rekao da taj isti Šešelj, koji je u Hrvatskoj u svim medijima i glavna je tema razgovora, u Srbiji minorna ličnost koju na njegovim performansima (da ih tako nazovem) prati stotinjak najzadrtijih (da ih tako nazovem) „sljedbenika". Čovjeku nije bilo jasno zašto mu se pridaje tolika važnost s obzirom da ne predstavlja nikakvu potencijalnu opasnost (Ipak, odakle mu onda onoliko glasova na izborima?). Volio bih da je to tako, ali uvijek ima neki „ali". Ne bih volio da moja djeca prođu ono što smo mi prolazili. Ali...

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno