Show me the money!

Zato me nekad čudi što nema u nas festivala filmskih komedija. Bio bi to pravi mamac za publiku. Rekoh već, nije ih lako snimiti i tim su publici poželjnije. A za razliku od tragedija i inih komercijalnih žanrova, jer ljudski je život dovoljno tragičan sam po sebi e da bi sad još od toga i monade činili. Snimali ih za vječnost. Za tragedije će se ionako pobrinuti ljudski karakter, socijalno stanje u zemlji, pljačkaši banaka, demonstranti, teroristi, zemaljske nepogode, nuklearne elektrane, cijene namirnica i benzina, pa sam naš standard, male mirovine, nezaposlenost itd

Hrvatskih filmova nema u Cannesu, no  Hrvatska je tu sa štandom koji, kao i lani,  dijeli sa zemljama jugoistočne Europe i  Ciprom. Ovaj put naš audiovizualni centar  donosi i reklamnu kampanju kojom pokušava dovesti strane koprodukcije u Hrvatsku. Pod sloganom “U Hrvatskoj ne  možete snimati tropske prašume, ali možete  sve ostalo” HAVC je u filmskom poslovnom  tisku oglasio mjeru potpore koprodukcijama  od 20 posto na kadar i materijalne troškove  u Hrvatskoj. Časopis “Variety” objavio je i  tekst o hrvatskoj inicijativi. Tako kažu mediji.  A propos domaćih filmova, nema njih u  Cannesu već godinama.
S druge pak strane, u našem lijepom  gradiću Zadru već se pripremaju za ljetni  festival, koji vodi Stanojkovski i ekipa, a cilj  mu je pružiti producentima filmova priliku  da to rade u zadarskom okruženju. Festival  je krenuo prošlog ljeta i dobro je prihvaćen,  pa se ove godine očekuje kako će uspjeh  organizatora biti i veći. Kad već najčešće ne  znamo snimati dobre filmove, onda makar  da drugi svoje dobre filmove snimaju kod  nas. I narafski, ostave novac. Što bi rekao  “Jerry Maguire”: Show me the money!
Drugi, pak, imaju pravi recept za snimanje dobrih, zabavnih filmova, uglavnom  komedija, kao naši susjedi Bosanci. Pa i kad  je film formalno slovenski, kao u slučaju  “Lepo urejenih mrtvaca”, kojega smo u  subotu mogli pogledati na našem TV-u. Jer u  filmu, a radnja je smještena u Sarajevo,  gotovo svi glumci bili su bosanski, već dobro  nam poznata ‘lud, zbunjen’ ekipa, od mladog Daaamira, vječnog studenta, do kultnog  Hadžihafizbegovića, koji i tv reklame za  mobilnu telefoniju pretvara u male skečeve  za nasmijat se do suza. OK., Hamlet je već  odavno Omlet, ali ima tu i drugih balina, kao  s fazanovim perjem – je li i za fazana  kupljena ulaznica za predstavu?! I tako  dalje. J… ga, kad je netko duhovit, onda je  duhovit. A najgore je kad netko pokušava  biti duhovit, a to mu baš ne polazi za rukom.  Niti nogom, niti glavom. Pa ni samim scenarijem. E, tu onda ne pomaže ni “Daamire,  sine”, ni ludi Izet. Stoga bi i onaj slogan s  početka priče mogao glasiti: U Hrvatskoj ne  možete snimiti dobru domaću komediju, ali  možete sve druge, tuđe. Uostalom, ne kaže  se ni za što kako je dobru komediju teže  snimiti nego ne znam kakvu tragediju. Bit će  valjda da je razlog tomu i što su tragedije  svakodnevna pojava, dok je dobra komedija  rijetka poput dobitnika Nobelovih nagrada.
Zato me nekad čudi što nema u nas  festivala filmskih komedija. Bio bi to pravi  mamac za publiku. Rekoh već, nije ih lako  snimiti i tim su publici poželjnije. A za razliku  od tragedija i inih komercijalnih žanrova, jer  ljudski je život dovoljno tragičan sam po sebi  e da bi sad još od toga i monade činili.  Snimali ih za vječnost. Za tragedije će se  ionako pobrinuti ljudski karakter, socijalno  stanje u zemlji, pljačkaši banaka, demonstranti, teroristi, zemaljske nepogode, nuklearne elektrane, cijene namirnica i benzina, pa sam naš standard, male mirovine,  nezaposlenost itd. Itd. Tragedije kolko oš! Pa  zar nije sam ljudski život najčešće jedna  tragedija? I zar sad u svom tom oceanu  ljudske nevolje čovjeku ne bi trebalo barem  pokušati ponuditi nešto s drugačijim predznakom? Nešto optimističnije, veselije, komičnije? Nešto što će ga uvjeriti kako fol, nije  sve tako crno, niti sve tako bijelo, postoji i  siva zona. Nacionalne ekonomije.
Ja sam zato za festival komedije. Onako  kako je još dum Marin Držić  nalagao: stav’te  pamet na komediju! I da nas naši budući  naraštaji ne pitaju: gdje vam je bila pamet,  kad ste snimali tragične priče o tragičnim  junacima, s tragičnim završetkom?! Ne, ne  valja vam posao. Nego, daj da se smijem, od  smijeha. Tako ćemo mi i naš novi festival,  štono su pjevale The Vještice – biti totalno  drukčiji od drugih!