Vladina Agencija treba surađivati s lokalnom zajednicom

Bez podrške lokalnog stanovništva zaštićena područja gube svoje osnovne komponente, dehumaniziraju se i postaju teret, a ne prilika za održiv razvitak, stoji u primjedbama koje potpisuje pravnica i ekonomistica Marjana Šešelja Botić

U Otočnom saboru ocjenjuju kako nacrt novog Zakona o zaštiti prirode, u pogledu pomorskog dobra obuhvaćenog granicama zaštićenih područja, ne uvažava u dovoljnoj mjeri posebno pravno uređenje pomorskog dobra i vrijednost koju ono predstavlja lokalnom stanovništvu.
Kontrola da, centralizacija ne
Prema primjedbama koje su iznijeli u sklopu savjetovanja sa zainteresiranom javnosti o Nacrtu prijedloga Zakona o zaštiti prirode smeta ih odredba po kojoj Vladina Agencija za upravljanje nacionalnim parkovima i parkovima prirode i Javna ustanova za upravljanje ostalim zaštićenim područjima i drugim zaštićenim dijelovima prirode ne moraju imati koncesiju za korištenje prirodnih dobara na zaštićenom području kojim upravljaju. Smatraju kako navedene odredbe s jedne strane pokazuju kontradiktornost unutar samog zakonskog nacrta, a s druge strane nasljeđuju neodgovarajuću valorizaciju pomorskog dobra iz dosadašnjih zakonskih rješenja.
U Otočnom saboru nadalje traže uspostavu snažnije kontrolne uloge Vladine Agencije za koju je planirano kako će u svim nacionalnim parkovima i parkovima prirode imati ispostavu, no izražavaju i bojazan i kako državna agencija neće imati dovoljno senzibiliteta za interese lokalne zajednice čime bi se kroz politiku centralizacije “zaštićena područja umjetno izolirala iz života lokalnih zajednica što bi bilo suprotno načelima održivog razvitka koji je ugrađen u temeljne hrvatske zakone i Strategiju razvitka Republike Hrvatske”.
– Otočni sabor smatra da se uloga ispostava Agencije u nacionalnim i parkovima prirode još više treba okrenuti suradnji s lokalnom zajednicom i uspostavljanju jasnih mehanizama održivog korištenja prirodnih dobara kojima Agencija upravlja, osobito zbog činjenice da zaštićena područja izdvojena iz lokalne zajednice postaju atrofirana i u konačnici suvišna. Sva istraživanja potvrđuju kako se, bez podrške lokalnog stanovništva, uvećavanjem sredstava za provođenje zaštite ne polučuju zadovoljavajući rezultati, te kako zaštićena područja tada gube svoje osnovne komponente, dehumaniziraju se i postaju teret, a ne prilika za održiv razvitak, stoji u primjedbama koje potpisuje pravnica i ekonomistica Marjana Šešelja Botić.
Dobit zadržati u zaštićenim područjima
Bilo bi vrlo opasno, ocjenjuje nadalje Šešelja Botić, prikloniti se rješenju potpunog izdvajanja gospodarskih poslova iz rada Agencije u slučaju nacionalnih parkova i parkova prirode, gdje je najčešće riječ o ugostiteljsko-turističkim, rekreativnim i sportskim djelatnostima, a osobito u slučajevima zaštićenih područja koja u svojim granicama sadržavaju morsku komponentu, odnosno pomorsko dobro.
– Argument da Agencija ne bi trebala imati gospodarski segment jednostavno ne stoji, jer je u samoj definiciji nacionalnih parkova i parkova prirode uvrštena njihova kulturna, odgojno-obrazovna i rekreativna namjena koja ne isključuje nužno i ostvarivanje gospodarske dobiti, što je još naglašenije u slučajevima parka prirode, napominje Šešelja Botić.

Glas lokalne zajednice kod davanja koncesija

Iz Otočnog sabora traže i dopunu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama na način da se ugradi odredba kojom bi se članovima lokalne i područne samouprave, kao zainteresiranim predstavnicima javnosti omogućilo sudjelovanje u pripremnim radnjama prilikom postupka za davanje koncesija na pomorskom dobru, kao i sudjelovanje u samom postupku donošenja odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru na području njihove općine. Konkretno, traži se da u sastavu stručnog tijela za ocjenu ponuda za koncesiju obvezno bude osoba delegirana od strane lokalne zajednice na području na kojem se koncesija daje.
– Time bi predstavnik lokalne zajednice dobio priliku zastupati interese svog mjesta, odnosno odlučivati o događajima “u svom dvorištu”. Za otočane su koncesije, kao jedini mogući mehanizam kojim se omogućava gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra, do sada bile više nekakav “bauk”, nego nositelj gospodarskog prosperiteta, budući da su, osim javnog uvida prilikom raspisivanja natječaja za koncesiju, imali malo prilike izraziti svoje mišljenje o samoj koncesiji i gotovo nikakav utjecaj na posljedice koje koncesija na dijelu do tada općeg pomorskog dobra može uzrokovati u životima otočnog stanovništva, pojasnila je Marjana Šešelja Botić.