Na deset tisuća djece 10 do 18 ima autizam

Autizam nije bolest već razvojni poremećaj ili stanje. Potrebno je staviti naglasak na što ranije prepoznavanje i što raniji početak liječenja. S intervencijom je potrebno započeti čak i prije postavljanja formalne medicinske dijagnoze, istaknuto je na predavanju

U Gradskoj knjižnici u Arbanasima u utorak poslijepodne održana je tribina “Autizam među nama” na kojoj su govorile defektologinja Dijana Miočić, pedagoginja i psihoterapeutkinja Ivanka Pejić te predsjednica Udruge za autizam Lidija Penko, koje su došle iz Rijeke i podijelile svoja iskustva s okupljenima. Organiziranje tribine pomogla je i Udruga za autizam iz Zadra, čiji je predsjednik Andrija Marcelić. On je kazao da su njihovi ciljevi javno istupati, dobiti stručnu pomoć i senzibilizirati javnost.
Autizam češći kod dječaka
Tribina je izazvala veliku pažnju stručnjaka, ali ponajviše roditelja djece s autizmom koji su došli u velikom broju te su o svojim problemima razgovarali do kasno navečer.
Na 10.000 rođene djece 10 do 18 djece ima autizam, koji se češće javlja kod dječaka i to u omjeru 4,5 dječaka na jednu djevojčicu. Na području Zadarske županije 30-ak je osoba i djece s autizmom, ali Marcelić pretpostavlja da ih ima i više jer nisu svi dijagnosticirani. U dječjem vrtiću Latica trenutačno je devetero djece s autizmom. 
Tribinu je otvorila Dijana Miočić iz Društva “Naša djeca” koja je istaknula da je u Hrvatskoj skrb za djecu s autizmom nedostatna te se najviše oslanja na roditeljske udruge.
 – Potrebno je staviti naglasak na što ranije prepoznavanje i što raniji početak liječenja. Autizam nije bolest već razvojni poremećaj ili stanje. Potrebno je naglasiti da djeca s autizmom mogu učiti i napredovati, ali imaju drugačiji način primanja i obrade informacija. Kod djece s autizmom treba voditi računa da ne može dijete pratiti program, već program mora biti prilagođen djetetu, rekla je Miočić na početku predavanja. Istaknula je neke zablude o autizmu pa tako postoji zabluda da autizam može biti uzrokovan lošim roditeljskim postupcima, da sve osobe s autizmom imaju genijalne sposobnosti, što je moguće u nekim slučajevima. Još jedna zabluda je da su osobe s autizmom agresivne, ali do agresije može doći kao posljedica frustracije zbog nemogućnosti komunikacije. Posljednja zabluda je da mnogi ljudi misle da osobe s autizmom nemaju emocija zato jer ih ne pokazuju ili ne prepoznaju. Ipak, emocije postoje. Autizam se najčešće javlja do treće godine i može se očitovati regresijom nakon urednog govorno-jezičnog razvoja, ali i kašnjenjem komunikacijskog govornog-jezičnog razvoja.
Znakovi autizma
Miočić je istaknula rane znakove autizma kako bi roditelji što prije mogli potražiti pomoć jer je rana intervencija vrlo bitna. Sa sedam mjeseci moguće je primijetiti poremećaj u regulaciji, izostanak reakcije kad se dijete pozove imenom, ako dijete na smiješak ne uzvraća osmjehom i ako ne uživa u socijalnoj interakciji roditelji bi mogli potražiti savjet stručnjaka. Kod jednogodišnjeg djeteta prvi znakovi autizma mogu biti ako dijete ne upotrebljava jednostavne geste (pa, pa), ne koristi jednostavne slogove (ma-ma, ba-ba), ne imitira jednostavne radnje i ne reagira na “ne”.
 – S intervencijom je potrebno započeti što ranije, čak i prije postavljanja formalne medicinske dijagnoze, koja ne treba biti uvjet da bi se dijete uzelo u tretman. Naime, često ni nakon dijagnoze roditelji ne znaju što i kuda s djetetom. Rana intervencija podrazumijeva vrijeme od uočavanja odstupanja do treće ili četvrte godine života djeteta, kada se može najviše postići u djetetovu razvoju. Ipak, rane intervencije u našem sustavu nema i sve udruge rade na tome da ona postane dio sustava, rekla je Ivanka Pejić, voditeljica projekta rane intervencije. Rana intervencija treba uključivati dijete, obitelj i lokalnu mrežu te predstavlja pravovremenu pomoć i roditeljima i djeci. Ipak, kaže Pejić, da bi se rana intervencija postigla potrebno je povezati sustav zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja, nevladinih udruga, lokalne zajednice. Predavačice, kao i roditelji, složili su se da se često događa da lokalna zajednica nema sluha za potrebe djece s autizmom.
Nema sustavne dijagnostike
 – Autizam često ostaje neprepoznat u dobi u kojoj bi intervencija bila najučinkovitija. Formalna dijagnoza postavlja se prekasno jer nema sustavne dijagnostike. Za ovo je nužna edukacija pedijatara, odgojitelja, roditelja da mogu što ranije prepoznati razvojne poremećaje. Naime, organizirali smo brojne seminare i tribine na koje nije došao niti jedan pedijatar, rekla je Pejić dodavši da rana intervencija definira i jača djetetove sposobnosti, a ne fokusira se na njegovim deficitima.
 – Za ranu intervenciju je bitno da je utemeljena u lokalnoj zajednici da se roditeljima uštedi vrijeme, ali i novac. Mogućnost rane intervencije je jako potrebna i u Zadru, rekla je Pejić, koja je potom s Lidijom Penko iznijela iskustva i način rada u Rijeci gdje je osnovan Centar za autizam te imaju i vrtić prilagođen djeci s autizmom.
Tijekom njihovih predavanja u raspravu su se uključili i roditelji djece s autizmom koji su ispričali na koje su sve probleme nailazili od samog dijagnosticiranja do dobivanja pomoći za djecu. Roditelji sedmogodišnjeg dječaka su rekli da su im trebale godine odlazaka kod brojnih liječnika u svim dijelovima Hrvatske da bi se njihovom sinu postavila dijagnoza i da sada trebaju prijeći od pedijatra, koji je godinama vodio njihovo dijete, kod novog liječnika obiteljske medicine i da ih je strah da ih sada čeka sve iznova. Ovakvih iskustava je bilo mnogo i gospođe Pejić, Penko i Miočić su spremno saslušale sve roditelje i dale im savjete iz svojih iskustava.
 

Kako se ponašaju djeca s autizmom?

 – Autizam podrazumijeva poteškoće na područjima komunikacije, ponašanja i socijalne interakcije. Takva djeca odbijaju tjelesni kontakt, ne  obraćaju pažnju na druge, potrebe zadovoljavaju vođenjem ruke odraslog,  nemaju kontakta očima, ne igraju se s drugom djecom, ne percipiraju strah  od opasnosti, smiju se bez razloga, upadljivo su hiperaktivni ili pasivni,  djeluju kao da ne čuju, okreću predmete repetitivno, pružaju otpor učenju,  ponavljaju riječi mehanički, nemaštovita su u igri, neobično su vezana uz  predmet. Njima je važan redoslijed, rutina i ne vole novine, navela je neke od  karakteristika ponašanja djece s autizmom Miočić.