I političari plaču

Zar se Jadranka Kosor nakon što je sišla s trona HDZ-a doista nadala da će ona biti pošteđena uobičajene, neizbježne politčke odmazde? Zar je mislila da će jedina bol koju će otrpjeti biti uklanjanje njezine slike iz stranačkih prostorija? Zar kao iskusna političarka nije mogla znati da će njezin novi stranački šef Tomislav Karamarko na mjesta potpredsjednika Sabora koji pripadaju HDZ-u dovesti „svoje” ljude?
Zar se nije mogla pripremiti na to i ne dopustiti da njezine suze budu glavna vijest?
Nije, jer Jadranka Kosor za razliku od većine političara, politiku doživljava i prilično emotivno otkrivajući tako da je ona doista važan dio njezina života pa stoga obične političke padove i doživljava kao teške osobne poraze. Ono što je Karamarku volja članova HDZ-a i osvježenje stranke koja je, kako reče, „na koljenima”, to je nekadašnjoj premijerki i predsjednici te stranke – politička osveta i pokušaj da se skidanjem s mjesta potpredsjednice Sabora ponizi kao obična saborska zastupnica bez ureda i vozača. No Jadranka Kosor ne bi smjela ni pomisliti, a kamoli aludirati da je pozocija saborskog zastupnika nedostojna njezinog političkog “veličanstva”.
Tko visoko leti, nisko pada, a padovi s visine još više bole. Upravo tako se dogodilo Jadranki Kosor koja je tijekom političke karijere stalno rasla do predsjesnice stranke i premijerke, a onda se se kolo političke sreće okrenulo. Tko bi gori, eto ga doli. Ona je uručila člansku iskaznicu Karamarku, a on sada odlučuje o njezinoj političkoj sudbini. A i jedno i drugo kao da su zaboravili da kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje…
U politici koja više treba razum nego emocije, i Karamarko i Kosor zapravo istupaju „osjećajno” pa je njegov pokušaj ozbiljnog komentara Kosoričinih suza da je to reakcija u afektu, zazvučao kao ironična sol na ranu, a njezina pobuna da o svom statusu u Saboru govori pred zastupnicima – zvuči kao politički mazohizam.
Ne može nju utješiti predsjedničko mjesto u nekom odboru koje bi joj darovao Karamarko želeći pokazati kako se, eto, ne radi o odmazdi. Ona želi svima ponovno ispričati kako je naporno radila, kako su njezin rad, za razliku od stanačkih kolega, prepoznali u Europskoj uniji, kako je ona ta koja je najviše zaslužna za europsku budućnost domovine… Šteta što još ne shvaća da je premalo onih koji to žele slušati.
Iskusniji i mudriji Šeks, podnio je ostavku na mjesto potpredsjednika Sabora izbjegavajući raspravu, što je za Karamarka prihvatljivije, pa će možda i naći način zahvaliti pomirljivom Šeksu, koji, kako sam reče, ipak ne kani u mirovinu, no ne želi biti oporba u svojoj stranci.
Za razliku od ojađene i uplakane Kosor, Šeks je samo razočaran, a javnost pamti da je i on sklon pustiti suzu zbog političkih poraza jer je to učinio kada je HDZ izgubio izbore.
Možda nije orosio oči jer je ovo samo privremeni politički poraz tog HDZ-ovog „lisca”? Možda Karamarko za njega ima neke planove?
U tom bi slučaju tašta i povrijeđena Kosor na stranačkoj vjetrometini mogla samo gorko zaplakati zbog neumoljive racionalnosti politike kojoj nije dorasla.
Politika? – Ništa osobno!