Zašto samo nogometaši pljuju?

Slika korisnika admin
ŠTO SE VIDI KADA KAMERA ZUMIRA?

Zanimljivo je kada na nogometnim utakmicama kamera zumira. Ako to radi na publici, onda oni sebe vide na ekranu semafora i automatski postaju razdragani, mašu, skakuću i vesele se. To je onako šarmantno i nije mi mrsko ni odvratno, ali ima nešto drugo, a to je onda kada zumiraju igrače. Lijepo je vidjeti kada se tapšu po stražnjicama, ljube se i grle, ali nije nimalo lijepo kada pljuju, a pljuju stalno. Čovjek se zbilja pita, kog vraga toliko sline i pljuju po travi zelenoj? Jer, ako sportaši moraju tako gubiti tekućinu, kako onda bez toga preživljavaju košarkaši, rukometaši, odbojkaši i ostali nesretnici koji ne mogu rigati po podu. Ovdje to izgleda ovako. Kada god kamera prati nekog igrača on pljuje po podu. I nema to veze ni s rasom, ni s vjerom, ni s podnebljem... Svi pljuju. Najodvratnije je ipak bilo gledati slovačkog kapetana (Škrtun, Škrtel ili tako nekako); sjedi tako nesretnik na podu nakon što su izgubili utakmicu od Walesa i zamišljeno gleda pred sebe, a onda vrlo elegantno, uvježbanim rutinskim pokretom, ispuhuje prvo jednu nozdrvu, pa drugu i taman kada je počeo skupljati slinu iz dubine nosne šupljine, pripravan i za pljuvanje, kamerman je shvatio koliko je sve to odvratno i prekinuo snimanje tog nekulturnog ponašanja. A prekinut ću i ja o tome pisati jer je zbilja odvratno.

BEUSAN I NJEGOVI SATOVI

U emisijama koje prate nogometne događaje čest je gost i popularni Mateo Beusan. On je stručnjak za suđenje i često mi je zanimljiv sa svojim komentarima koji su uglavnom vrlo stručni. On je omiljen i kod drugih gostiju i od milja ga svi zovu „Teo". To je simpatično, a vidim da ga zafrkavaju i po pitanju odjevnih kombinacija. Meni se pak najviše svidio sat. Sjećam se svoga tetka koji me zafrkavao kada sam kao mali dobio prvi sat, da se taj sat treba nositi tako da ga svi vide, najbolje preko rukava i pri tome mi je pričao kako su na grupnim slikama rađenim nakon onog rata, najsmješnije bile te poze pri kojima je najvažnije bilo pokazati, baš taj, prvi sat. Svi su na tim slikama sjedili onako namješteno i ukočeno, ali svima je bilo zajedničko to što bi ta desna ruka stajala onako u prvom planu, nehajno prebačena preko koljena, na prsima, ili bi jednostavno podbočili glavu, ali s nadlanicom okrenutom prema aparatu.

Ali, što sam ono počeo. Ah, da... I Beusan ima sat i to ne bilo kakav. To je jedan ogroman plavi sat, toliko velik da je doslovno u prvom planu i hoćeš-nećeš upada u oči. Očekivao sam da će sutradan imati neki drugi koji se slaže uz odijelo, ali sam se prevario, jer sutra sata nije ni bilo. Prekosutra se pojavio opet isti sat i opet u prvom planu. I sada je kod nas u kući kladionica. Kladimo se hoće li Mateo imati sat ili neće, ali i hoće li možda imati neku drugu marku. To nam je trenutno napetije od rezultata utakmica. Ipak je Mateo jedan i jedini.

ODLIČNO, ODLIČNO, ODLIČNO

Ima nas ljudi koji smo baš nesretni. Evo, neki dok su mladi bi htjeli, a nemaju sredstva, a kada ostare i nešto steknu, onda su već stari pa im je bez veze. Doduše, vidimo tu i tamo nekog olinjalog mačka u skupom autu s nekom fuficom pod rukom, ali sve je to lažno i kratkotrajno. Drugi pak kada je bio mlad nije imao za lijepo pojesti, a sada kada je nešto stekao i mogao bi sebi priuštiti svakojake gurmanluke, sada su mu liječnici zabranili. Slično je i sa mnom. Strašno sam htio putovati po svijetu, vidjeti zemlje i ljude i običaje, a sada kada sam slavan i bogat, sada se bojim maknuti se iz Zadra. Zbilja tužno. I što sada? Ubiti se možda? Ne nikako! Jednostavnije je pogledati tv-program i vidjeti kada su emisije koje je „Odabrao znate već tko" i čovjek je sretan.

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno