I na kaiću od 109 godina fiskalna blagajna!

Bila zima ili ljeto, kiša, bura ili zvizdan, vikend ili praznik, njih ćete uvijek naći na istom mjestu. Svaki dan zadarski barkarijoli od 7 ujutro do ponoći prevoze svoje sugrađane i njihove goste od Đige do Liburnske obale na Poluotoku, i obrnuto.
No, koliko god da su traženi jer uvelike skraćuju put s Poluotoka na kopno i s kopna na Poluotok, nakon što se promet premjestio u Gaženicu, zahtjevi za prijevozom su im drastično pali.
Rekao nam je to Zvonko Gregov koji je u ovom poslu već 30-tak godina.

Moraju paziti na "vesele" turiste da ne padnu u more
– Od kada su trajekti otišli u Gaženicu, osjeti se da je manje posla. I to ne samo mi, nego i mesnice i pijaca općenito. Prije bi ljudi, koji su s otoka došli u grad, obavili na pijaci svu spizu. A od kada su se trajekti prebacili, idu direktno u Gaženicu. Jako smo puno izgubili s tim, kazao je dodavši u šali kako se nemaju kome potužiti, jedino ženi doma.
Ali, osim što su u najvećoj mjeri izgubili otočane, uvijek ima turista kojima je prijevoz barkom jako zanimljiv i, ako ništa drugo, naprave đir i uslikaju danas vrlo popularni „selfie“. Također, priča nam Zvonko, uvijek bude veselo kada turisti idu navečer u grad na piće ili večeru.
– Bude pjesme i zezancije, a po povratku s te iste večere bude još zabavnije s time da moramo paziti da netko od njih ne upadne u more, priča kroz smijeh Zvonko.
Uvijek su tu i domaći, a najčešće je riječ o istim ljudima jer su poslom vezani za Poluotok, ili su to umirovljenici koji idu po spizu i na kavu u grad pa im je ovako najbrže.
– Osim „veselih“ turista, bude i filmskih trenutaka. Imali smo dosta prosidbi i fotografiranja za vjenčanja. Mladenci dođu do nas, žele se fotografirati s nama i snimiti u kaiću, to im je jako zanimljivo, a opet posebno i zadarsko. Rado se odazivamo na takve situacije, objasnio je dodavši kako su prije tri godine bili i dio emsije “Ljubav je na selu“ kada je gospodin koji je sudjelovao u njoj poveo svoju djevojku na plovidbu barkom do Jazina i natrag.

Mladenci žele barkom na domjenak
Najnovija vožnja mladenaca je upravo danas, doznajemo od Zvonka.
– Nazvala me jedna buduća mladenka, Zadranka Iva. Udaje se za svog zaručnika koji je iz Velike Britanije i zamolila me ako bismo ih mogli barkom dovesti do restorana u Foši na domjenak. Naravno da sam pristao da ću to učiniti. Ukrcat će se kod Sveučilišta i dovest ću ih do restorana, otkriva Zvonko.
– Cijena prijevoza je, nakon što je devet godina bila pet kuna, povećana za jednu kunu pa sada iznosi šest kuna po smjeru.
– Uveli su nam i fiskalne blagajne pa se pokušavamo nekako snalaziti. Sada smo se već naviknuli, u početku je bilo malo nespretno. Kada je gužva, izbrojimo putnike na brzinu, otkucamo računa za više ljudi i to bude za čas gotovo. Jedino je nezgodno kada je kiša ili kada je jako hladno, blagajna i papir se smoče i ledeno je za ruke. Ali i to nekako izduramo, govori Zvonko.
Trenutno ih radi petero, među kojima su i naši sugovornici, otac i sin Zvonko i Šime Gregov. Zvonko radi 30-tak godina a Šime pet. Radi se u četiri smjene kako bi se izdržao naporan tempo od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Kaići ih još uvijek dobro služe, imaju ih tri za korištenje. Jedan ima 109, drugi 45, a treći 30 godina. Česta održavanja i svakodnevna briga od strane barkarijola zasigurno će poznatim zadarskim barkama omogućiti plovidbu još dugi niz godina.

Barkarijoli su nezamjenjivi, trebamo ih čuvati!
Dok smo pričali s barkarijolima Zvonkom i Šimom, s nama u kaiću je bila i gospođa koja često koristi prijevoz barkarijola. Smatra ih nezamjenjivima.
– Često koristim prijevoz barkarijola, skoro svakodnevno. Praktičnije mi je, a pogotovo ljeti. Preskočim sve ove gužve na cestama, a usput se lijepo provedem u kaiću, u ugodnom društvu barkarijola. Jako su ljubazni i susretljivi. Da ih nema, to bi se jako osjetilo. Treba ih čuvati i zadržati, kazala nam je Ivana Skoblar.