Odličan provod za male novce

Sa svojih 68 godina Eric Burdon zvuči jednako dobro kao i 40-tak godina ranije,a to dijelom može zahvaliti tome što su dani opijanja iza njega. Prateći mu sastav zvuči izvanredno, iako ih je malo pretenciozno zvati “The Animals” s obzirom da u sastavu nije Alan Price, niti ijedan originalni član
Kao što smo prošli tjedan najavili u našem listu, 12. srpnja na gradskom stadionu u Varaždinu održan je treći po redu Radar fest. Na žalost, čitav je događaj pao u sjenu tragične pogibije novinara Darka Glavana koji je nakon koncerta poginuo, tako da je u medijima sama muzika ostala u drugom planu. I dok je prvi Radar-fest, održan u Zagrebu svojim izborom gostiju poput “Kaiser Chiefsa”, “Placeba” ili “Queens of the Stone Agea”, privukao mahom mlađe gledatelje (i to relativno mali broj istih), slijedeća dva su pametnim kombiniranjem izvođača postale pravi mamac za publiku različite dobi i glazbene orijentacije. Prošle smo godine tako mogli vidjeti jednu od najvećih ikona glazbene povijesti Boba Dylana, ali i jedan od najboljih aktualnih svjetskih sastava “Manic Street Preachers” koji su izvrsnom izvedbom pjesama iz svoga bogatog repertoara oduševili sve prisutne, a osobito mene.
Treće po redu izdanje Radar-festa ipak se više okrenulo prošlosti s imenima koja se bezrezervno mogu nazvati legendama poput latino rockera Carlosa Santane, pionira britanskog rythm & bluesa Erica Burdona i Animalsa, “kralja” rock & soula Solomona Burkea (svi su ovi umjetnici članovi “Hall of fame”), a tu su i svestrani “novovalac” Joe Jackson i naravno ex-yu (da ne spominjem ono otrcano “sa ovih prostora”) legende mariborski “Lačni Franz”. Ova su ugledna imena uspjela privući desetak tisuća ljudi što i nije neki broj, ali, s obzirom da je bilo puno izvođača i još više dojmova, ajmo mi lijepo po redu.
RADOSTI DALEKOGA PUTA
S obzirom da se urednicima Zadarskoga lista popelo na vrh glave slušati moja naricanja vezana uz poteškoće pri fotografiranju i ulasku u backstage, odlučili su mi ovaj put prirediti iznenađenje u obliku akreditacije rezultat čega možete vidjeti i na priloženim fotografijama. S druge strane, priznajem da su završetkom autoputa jednodnevna putovanja do udaljenih destinacija postala prava šala, tako da smo do 360 km udaljenog Varaždina stigli u rekordnom roku prkoseći zakonima fizike i ignorirajući neke druge zakone. Nažalost, kolega iz jednog zadarskog portala i ja bili smo jedini novinari koji su došli istovremeno i slikati i pisati, što je s obzirom na stroga pravila i ograničenja bilo iznimno teško, tako da smo se nakon nekog vremena počeli osjećati pomalo tjeskobno. Snimanje je bilo ograničeno na samo tri pjesme, bez bliceva i kamera, neke si izvođače smio snimati samo iz lijevog profila (iako su nam okrenuli samo desni), neki su se skrivali iza klavira i krigle, a kako se bližio vrhunac večeri, čekali smo da nas počnu tući po prstima i tjerati da klečimo na kukuruzu.
Nije lako tehnički popratiti ovakav događaj, ali je organizator to napravio dosta dobro. Za razliku od prošle godine teren je smanjen za više od pola tako da je pred kraj nastala i gužva, a ljubitelji zdrave hrane su došli na svoje na mnogobrojnim štandovima sa kokicama, perecima, klobasicama i sličnim oblicima pečenog mljevenog mesa (mesa?).
POČETAK – PUNO SUNCA, MALO GLEDATELJA
Zahvaljujući neozbiljnosti pojedinih suputnika, usprkos žurbi nismo stigli na vrijeme, tako da nismo znali što se dogodilo na samome početku, a nismo imali koga ni pitati s obzirom da publike na samom otvaranju skoro da nije ni bilo. Ne znam je li tome uzrok vrućina ili lijenost i komoditet, ali je činjenica da starijem čovjeku nije lako biti na nogama devet sati, tako da su mnogi počeli dolaziti tek u večernjim satima. O varaždinskom sastavu “Voodoo Lizards” (tipično zagorsko ime) na raznim smo portalima čitali dosta pozitivnog, ali ih na žalost nismo uspjeli poslušati, tako da se možemo samo nadati da će za to biti još prilike. Za “Lačni Franz” se u medijima krivo apostrofiralo da nastupaju prvi put nakon 12 godina, što nije točno, jer vas je Zadarski list detaljno izvjestio o njihovom koncertu kojim su prije tri godine u zagrebačkoj “Tvornici” obilježili 25 godina od izlaska njihovog prvog albuma, čuvene “Ikebane”. Mi smo doduše stigli na sam kraj njihovog nastupa, ali dostatno da se uvjerimo da jedna od najvećih ovdašnjih grupa i nakon toliko godina zvuči čvrsto i uvjerljivo, prvenstveno zahvaljujući odličnim pjesmama i naravno, instrumentralističkoj kompetenciji članova grupe, u što se mogao uvjeriti svatko tko je čuo kako su izveli svoj veliki hit “Čakaj me” poznat i sa samostalnih Predinovih nastupa u Hrvatskoj.
VAMPIRI NA SVJETLU DANA
Da je Joe Jackson osebujna i duhovita ličnost mogli smo se uvjeriti čim je izjavio da “u ovo doba dana inače još spava u svome mrtvačkom sanduku”, ali mu poremećeni bioritam nije smetao da uz pratnju samo jednog bubnjara i basista (taj je doduše imao bas sa pet žica) pruži možda i najoriginalniji nastup dana. Upravo je nevjerojatno kako su čvrsto i kompaktno zvučali, izvodeći, kako već poznate pjesme iz njegovog repertoara poput “Stepin´Out”; “Is She Really Going Out With Him” ili meni omiljenu “Fools In Love”, tako i nekoliko stvari sa posljednjeg studijskog albuma “Rain” za kojeg nam je skromno rekao da je fenomenalan. Jackson inače potiče iz ugledne obitelji britanskih intelektualaca, završio je akademiju za kompoziciju nakon čega je, posve neočekivano i nevezano, izdao dva izvrsna novovalna albuma. Željan istraživanja, u svom je kasnijem radu počeo komplicirati i mješati žanrove izgubivši tako naklonost manjega dijela svoje publike, ali očigledno zadovoljivši svoje umjetničke interese. Da rezimiramo – obavezno nabavite i poslušajte Joea Jacksona, jer je on jedini Jackson kojega trebate slušati.
S GODINAMA SVE BOLJI
Sa svojih 68 godina Eric Burdon zvuči jednako dobro kao i 40-tak godina ranije,a to dijelom može zahvaliti tome što su dani opijenosti iza njega. Prateći mu sastav zvuči izvanredno, iako ih je malo pretenciozno zvati “The Animals” s obzirom da u sastavu nije Alan Price, niti ijedan originalni član. Ipak, zaštitni znak toga sastava oduvijek je (uz Priceove orgulje, naravno) bio Burdonov vokal, tako da nitko nema što prigovoriti. Osim toga, za ljude moje dobi ugodna je spoznaja da su oni na pozornici još stariji, a ipak zvuče svježe i poletno. Jedina iznimka (po godinama) je bila simpatična djevojka koja je gudalom povlačila po nekom čudnom instrumentu, hibridu između violine i gusala, čime me podsjetila na naše zaleđe te mi je došlo da zaurlam “Cure moje što ste rano leeegleeee…”, ali sam srećom prevladao taj primitivni nagon.
Počeli su moćno s prigodnom “When I Was Young”, a s obzirom da je tijekom mnogih godina sakupio dovoljno dobrih pjesama, tenzija nije opadala sve do samoga kraja. Čuli smo tako i “Don´t Let Me Be Missunderstood”, “San Franciscans Nights”, “Don´t Bring Me Down”, “It´s My Life”, te blues medley započet sa “Boom, Boom, Boom” Johna Lee Hookera, sve čvrsto i poletno, a jedino je “House Of The Rising Sun” bila malo izmjenjena zbog poznate tendencije glazbenika da aranžmanski mjenjaju svoje najpoznatije pjesme. Burdon je malo i prekoračio svoje vrijeme jer mu je ipak dozvoljeno da još jednom izađe pred oduševljenu publiku od koje se i oprostio sa “Gotta Get Out Of This Place”.
PONOSNI DJED DEVEDESETERO UNUČADI
Solomon Burke (1936. SAD) je u slobodno vrijeme biskup u nekoj američkoj varijanti protestantske crkve gdje je i počeo pjevajući gospel. Šezdesetih je godina imao niz hitova i stekao veliki ugled na polju sinteze bluesa, soula kao i američkog countryja. Vratio se u sam vrh 2002. godine albumom “Don´t Give Up On Me” i potvrdio status “kralja rock & soula”, titule kojom je skromno (ali i potpuno zasluženo) sam sebe okrunio. Inače, vjerovali vi ili ne, Burke je postajao tata čak 21 put, a ima i devedesetak unučadi i praunučadi. Danas se zbog debljine jedva kreće, tako da su ga na scenu dovezli u kolicima i smjestili na kraljevski prijestol okružen crvenim ružama, jer zaboga – ipak je on kralj. Muški dio publike je fascinirala prisutnost prelijepih mladih djevojaka koje su svirale violine i pjevale prateće vokale, a jedna mi je i namignula dok sam je slikao.
Repertoar se sastojao od Burkeovih vlastitih uspijeha kao i od medleya soul standarda, a izvedena je i njegova poznata obrada “Proud Mary” Creedencea. Čuli smo tako i “Cry To Me” i “Diamons In Your Mind”, a za sam kraj i obrade “Everybody Needs Somebody” Blues Brothersa i Amstrongovu “Wonderful World”. Burke je u jednom trenutku najavio i svoju kćerku koja je izvela i “I´ll Will Survive” Glorije Gaynor, pjesmu koja je, kako nam je Burke objasnio, “ljubavna pjesma posvećena svim muškarcima”, što nam ga predstavlja kao duhovitog čovjeka s obzirom da u njoj pjevačica proklinje dan kada je srela svoga dragoga, da je odavno trebala promjeniti bravu i da joj vrati ključ od stana. Na kraju je publici podijeljeno mnoštvo crvenih ruža, a doletjela je i jedna biserna (?) ogrlica i svi su bili sretni i zadovoljni.
ČETRDESET GODINA VELIKE KARIJERE
Uz svo poštovanje prema ostalim izvođačima, ipak moramo priznati da je Carlos Santana ime koje je privuklo najveći broj ljudi. Organizator se zgodno sjetio povući paralelu sa 40-godišnjicom Woodstocka i prvog velikog Santaninog nastupa na kojem su iznimno energično izveli “Soul Sacrifice” (doduše energiji su kumovale i neke druge supstance, ali to je bilo takvo vrijeme). Danas je Santana institucija čija je karijera nakon stagnacije 80-tih i 90-tih ponovo potaknuta bestselerskim “Supernaturalom” iz 1999. godine, nakon kojega se vinuo u sam vrh, sa svojim jedinstvenim spojem latinoameričkog temperamenta i klasičnog poimanja rocka, bluesa i jazza.
Počeo je iznimno žestoko i moćno sa meni omiljenom “Soul Sacrifice” (vjerojatno je saznao da sam došao pa me htio obradovati), i prvo što smo primjetili je činjenica da su reflektori zasjali punom snagom, da je proradio veliki ekran, i da je osjetno pojačan zvuk u odnosu na onaj ostali izvođača. Sve je zvučalo kompaktno i uvježbano, ali da ne pretjeramo sa pohvalama treba napomenuti još nešto. Na prethodnim, zagrebačkim gostovanjima Santana je bio izvrstan i konkretan, ali je problem nastao otkako je spomenutim revitaliziranjem karijere postao zanimljiv najširem krugu slušatelja, tako da su nastupi sve manje ličili na ono što smo od njega navikli. Rezultat toga je da su se u svakoj pjesmi svi glazbenici trebali izredati solo dionicama, tako da svaka stvar mora trajati po 10-15 minuta što je postalo pomalo zamorno. Klasičan primjer je obrada staroga hita grupe The Zombies “She´s Not Here” koji je trajao desetak minuta u kojima se nije ništa događalo osim perkusionističkih rafala i repetitivnih gitarskih rifova. Osim toga Santanine stvari rijetko imaju upečatljive vokalne linije, tako da nakon dulje svirke sve pjesme počinju ličiti jedna na drugu. Tome pridonosi i on sam, izostavljajući svoje rane, poznate hitove “Samba Pa Ti”, “Oye Como Va”, “Europe”, pa čak i “Evil Ways”, favorizirajući novije komercijalnije pjesme poput “Maria, Maria”.
Carlos i dalje ne želi pjevati (osim zborno, što i nije čest slučaj), i nakon 40 godina života u Americi još ima upečatljiv naglasak, a dobili smo i porciju govorancije o miru i ljubavi u svijetu. Drag je on i simpatičan, ali nakon osam sati stajanja na nogama čovjek se pomalo i umori, tako da je dosta ljudi, naših vršnjaka (djedovi i bake), nekako sa olakšanjem dočekalo “Black Magic Woman” (zanimljivo je kako svi zaborave navesti Petera Greena kao autora) i polagani kraj ovoga maratonskog koncerta, zadovoljni, jer su, sve u svemu, za male pare (300kn) imali priliku vidjeti mnoštvo zanimljivih izvođača.