Pismo malom puliću, prvom sinu tovara Bile

Dragi mali puliću, tek nekoliko sunčanih dana i nekoliko zvjezdanih noći uživao si u ljepotama svijeta i svemira, u zagrljaju svoje majke, u budućnosti koja te je čekala u društvu tvojih magaraca i magarica, u društvu onih koji su skrbili o vama; kad odjednom prišuljala ti se smrt: izkeženih zubiju, s konopcem vezanim oko ruku ubojice.

Mili puliću, slatke njuškice, vidio si osobu koja ti se je približavala s konopom u rukama. Nosi li slatku jabuku? Nosi smrt. Smrt je upisana u dlanove te osobe. Ne bezbrižna smrt. Mučna smrt. Smrt koja te je dopala zavila je Sali u til tuge. Tebe, maloga, smišnoga. Tebe na pragu života.

Tvoje su oči gledale oči osobe koja te je usmrtila. U tim si očima vidio tupilo, odsustvo vedrine. U tim si očima ugledao psihopatski užitak. Te su oči, u prikrajku vriskale za pomoći. Te su oči slale poruku koja zapomaže: nemem kompas, granice dobra i zla u meni se pretapaju jedna u drugu. Te su oči urlikale: ne volim se, mrzim se, ne prihvaćam sebe, ne poštujem druge.

Dragi Mali prinče, tovariću, izrastao si iz loze časnih tovara i kenja (tovarova cura) koje su na svojim krhkim plećima izgradile naše Sali, našu Dalmaciju, našu Europu. Oprosti, tovaru, ča smo te mučili, tukli, ča smo se smijali tvojoj muci, ča nismo čuli tvoj vapaj, ča nismo vidjeli rođenu suzu u dnu tvoga oka.

Hvala ti, tovaru, za svaki kamen, za svaku vreću pjeska, za svaki mijeh grožđa, za svaki naramak drva, što si na sebi iznio, da nama bude lakše.

Tovaru dragi, svaki tvoj korak po rosnom, skliskom kamenu, napredak je Dalmacije.

Usmrtila te je osoba koja prezire napredak, osoba koja ne voli sebe. Oprosti joj. Oprosti i meni koji sam šutio kada su te kukavuce ismijavale.

Ija! Ija! Ija! - zareve pulić.