Metadon se dijeli šakom i kapom?!

Dovoljno je doći u Centar za prevenciju i izvanbolničko liječenje, reći da si ovisnik i dobivaš terapiju kakvu želiš i koliko god dugo želiš, a to je meni neshvatljivo jer se takvo što u Švedskoj i većini drugih zemalja Europske unije ne može dogoditi. Metadon se u Zadru dijeli šakom i kapom, a u Švedskoj na kapaljku, kaže Barnjak
Doziranje i trajanje heptanonske terapije pitanje je oko kojega se nikako ne mogu složiti roditelji ovisnika i bivši ovisnici okupljeni u udrugama Nada i Porat sa stručnjacima. Zbog neslaganja s dosadašnjim načinom liječenja ovisnika krajem lipnja udruga Nada pokrenula je peticiju protiv dugotrajne terapije heptanonima kojom je do sada prikupljeno više od tri tisuće potpisa, a ta udruga se već duže vrijeme bori i za osnivanje detoks jedinice na zadarskom području.
(Ne)učinkovitost liječenja
Članove Udruge Nada u borbi za učinkovitije i kontrolirano liječenje njihove djece podržale su i ostale zadarske udruge, no to je pitanje “zateglo” njihov odnos s djelatnicima Centra za prevenciju ovisnosti, a reagirao je i najpoznatiji hrvatski stručnjak za liječenje ovisnosti, dr. Slavko Sakoman, prozvavši roditelje i liječene ovisnike amaterima koji se bave pitanjima za koja nisu stručni. Članovi Nade i Porta Sakomanu su zamjerili bavljenje statistikama i brojkama umjesto konkretnim ljudima koji su u problemu, te su ga upitali za rezultate i učinkovitost njegove metode liječenja, koje po njima, nema.
Mirjana Barnjak, Zadranka koja već 10-ak godina radi u Institutu za liječenje ovisnosti u švedskom gradu Varnamo tijekom svog boravka u Zadru upoznala se s problemom oko kojega roditelji i stručnjaci “lome koplja”.
– Način na koji se tretiraju i liječe ovisnici u Hrvatskoj u potpunom je kaosu. Nije mi jasno kako je moguće da Zadar, koji je prvi na crnoj ljestvici po broju ovisnika, još uvijek nema detoks jedinicu ili neki institut za liječenje ovisnosti. Ne razumijem kako ovim dosadašnjim načinom liječnici u Hrvatskoj misle ikoga izliječiti, kaže Mirjana Barnjak koja se svakodnevno susreće s ovisnicima obuhvaćenim programom liječenja ovisnosti, no kako je istaknula, na jedan sasvim drukčiji način. Ponajviše ju je iznenadio način na koji ovisnici u Hrvatskoj ulaze u program liječenja.
– Stekla sam dojam da je u Hrvatskoj dovoljno doći u Centar za prevenciju i izvanbolničko liječenje, reći da si ovisnik i dobivaš terapiju kakvu želiš i koliko god dugo želiš što je meni neshvatljivo, jer se takvo što u Švedskoj i većini drugih zemalja Europske unije ne može dogoditi. Metadon se u Zadru dijeli šakom i kapom, a u Švedskoj na kapaljku. Da bi ovisnik uopće mogao dobiti lijek za liječenje ovisnosti, mora prethodno biti registriran kao ovisnik najmanje tri godine. Tada ulazi u program liječenja i to najprije u institut zatvorenog tipa, što je zapravo detoks jedinica. Tamo ostaje najmanje sedam, a najviše 15 dana, kaže Mirjana Barnjak koja radi s ovisnicima u odjelu instituta otvorenog tipa.
Besplatna terapija
– Njega bolesnika u odjelu otvorenog tipa provodi se od šest mjeseci pa do godine dana, ovisno o tomu koliko mu je odobreno. Tretman i njega takvog bolesnika započinje na način da mu se odredi najniža moguća doza benzodiazepina i odmah mu se dodjeljuje psihijatar kod kojega je dužan doći na razgovor jedan do dva puta tjedno. Osim psihijatra, s takvim bolesnikom svakodnevno rade socijalni radnici, psiholozi, medicinske sestre i liječnici, pojašnjava Barnjak ističući kako se već nakon dva do tri tjedna vide pozitivni rezultati koje takvo liječenje ima. Po završetku tretmana, kaže, ovisnici koji se ponovno vrate starom načinu života i ponovno započnu konzumirati neku od opojnih droga, nemaju više pravo na besplatno liječenje za razliku od ovisnika u Hrvatskoj koji, nerijetko, ostaju na terapiji cijeli život.
Članovi Umreženih zadarskih udruga i Udruge Nada koja je inicirala potpisivanje peticije protiv dugogodišnje terapije heptanonima, prikupljene će potpise krajem ovog mjeseca poslati na sve relevantne adrese počevši od Vlade, pa do Ministarstva zdravstva. Mišljenja su kako bi ovaj švedski primjer mogao zaživjeti i u Hrvatskoj uz samo malo dobre volje i minimalna financijska sredstva.