Osjećam veliku zahvalnost Bogu, darivatelju svih talenata

Prošlo je petnaestak dana od kada je Stipe Žunić (1990.) objavio završetak igračke karijere. Pritisnut brojnim ozljedama zadarski atletičar podvukao je crtu na veliku profesionalnu karijeru u kojoj će se posebno pamtiti bronca u bacanju kugle sa Svjetskog prvenstva 2017. godine. Bila je to prva i do danas je ostala jedina hrvatska muška atletska medalja sa SP-a.
– Rezultat koji sam napravio u Londonu dovoljno govori sam za sebe. Osvojio sam broncu u vjerojatno nikad jačoj konkurenciji bacača kugle. To je kruna karijere, nešto što ću pamtiti cijeli život. To je ono natjecanje kada sportaši kažu da im se sve poklopilo i to nakon što sam u finale došao s 13. rezultatom kvalifikacija… Baciti samo dva centimetra kraći rezultat od osobnog rekorda na tako velikom natjecanju je Božji blagoslov. Bio sam najbolji kad je najviše trebalo. Taj rezultat je imao i veliki medijski odjek u Hrvatskoj pa je logično da me mnogi pamte baš po toj medalji. Svaka uspomena na London 2017. i danas mi donosi posebnu emociju – kaže Žunić čiji je sportski put toliko zanimljiv da ga je teško sažeti u jednom razgovoru. Ipak, nakon što se oglasio preko društvenih mreža Žunić je dodatno pojasnio što je prevagnulo u odluci o povlačenju sa sportskih borilišta. Na natjecanjima ga nema od 2018. nakon što je ozljedama bila opterećena 2019., potom i 2020. u kojoj je koronavirus zaustavio većinu planiranih natjecanja. U 2019. Žunića su ozljede udaljile od Europskog dvoranskog prvenstva u Glasgowu, a nije uspio ni (o)braniti broncu sa SP-u Dohi 2019. koje je morao otkazati. Tako je posljednje veliko natjecanje na kojem je nastupio bilo Europsko prvenstvo 2018. u Berlinu gdje je s 20,73 m u finalu osvojio sedmo mjesto.

Želja i stvarnost
– Odluke o završetku karijere se ne donose preko noći. Tako je bilo i u mom slučaju. Bez obzira na veliku želju za povratkom morao sam prihvatiti činjenice o mom zdravlju. Počelo je s ozljedom rebra, potom i lijevog koljena. Poučen ranijim iskustvima odlučio sam ne ići na natjecanja ako nisam potpuno spreman. Nema smisla mučiti se jer ako niste 100 posto nemate što tražiti, a riskirate još težu ozljedu. I onda kada su se ozljede primirile pojavila se korona i sve je stalo.
Početkom 2021. Žunić se nadao konačnom povratku natjecanjima. Ipak…
– Kada bih došao do 20-ak metara, odnosno na 80-90 posto svojih mogućnosti, načela bi me ista ozljeda pa bi došla druga… Kada sam imao malo više vremena da razmislim, složio sam sve slike u glavi i shvatio da je došao kraj. Nisam mogao ići kroz zid i riskirati još veću ozljedu. Tako je trebalo biti. Ne bih rekao da nisam imao sreće, nego je to jednostavno Božja volja. Nekada život donese nove odluke i treba presložiti prioritete i okrenuti se novim horizontima.
Mnogi su se posljednje dvije-tri godine pitali gdje se »sakrio« Stipe.
– Sa svih strana su me pitali gdje sam, što radim. Želja za povratkom je bila velika, dobrim dijelom i zbog podrške koju sam dobivao, ali svi ti pokušaji nisu dobro završavali. Međutim, život nije samo atletika i ono što ona donosi. Na kraju mogu reći da sam dao sve od sebe i ne žalim ni za čime. Kada prolazim kroz sve slike, uspomene i odličja od malih nogu pa do 2018., osjećam samo veliku zahvalnost Bogu i sreću.
Atletika je Žunića gurnula na naslovnice, s time da je vrlo uspješan bio i u borilačkim sportovima. Tako je u listopadu 2006. u Jazinama postao svjetski juniorski prvak u kickboxingu (light contact, -89 kg).
– U Zadru sve počinje s košarkom, pa ni ja nisam bio iznimka. Košarka mi je išla jako dobro, ali onda sam zavolio borilačke sportove. Početci su bili u Dijagori kod Denisa Gregova, a trenirali smo u Arsenalu, koji tada još nije bio uređen onako kako je to danas. Onda sam otišao u Sv. Krševan kod trenera Nene Mitrovića. Bio sam višestruki prvak Hrvatske u kickboxingu i sa 17 godina postao svjetski prvak s preko 70 mečeva od kojih sam izgubio samo nekoliko. U boksu sam bio prvak Hrvatske u kategoriji do 86 kg.

Odlazak u SAD
Nije Stipe imao mira ni izvan ringa pa je u »slobodno vrijeme« bacao koplje, disk i kuglu.
– Danas nažalost pokojni prof. Šime Pilipović u OŠ Bartola Kašića na tjelesnom je vidio kako bacam kuglu i poslao me na županijsko natjecanje. Tamo je bio prof. Predrag Saratlija koji mi je rekao da se moram baviti atletikom i doslovno me odvukao u taj sport. Poslušao sam ga, više iz pristojnosti negoli zato što sam vjerovao da bih mogao nešto napraviti u atletici. Danas sam mu jako zahvalan jer da ga nisam poslušao ne bih postao olimpijac i ostvario sve uspjehe.
Saratlija ima posebno mjesto u Žunićevoj karijeri.
– Od njega sam naučio puno bitnih stvari. Jedna je da su na natjecanjima najvažnije kvalifikacije. Bez njih nema medalje i mnogi favoriti ih ne uspiju proći. S tom bazom koju mi je ugradio Saratlija ponosan sam što na nijednom velikom natjecanju nisam zapeo u kvalifikacijama. U finalu nisam uvijek najbolje bacao, ali kvalifikacije su bile bez pogreške. Osim toga, kada sam se vratio iz SAD-a i bio bez trenera, Saratlija mi je pomagao koliko je mogao.
Nije bilo lako odlučiti između borilačkog i atletskog sporta.
– Išao sam u Medicinsku školu i uz praksu trenirao još dva sporta. Tada sam intenzivno živio sport i to me na kraju nagradilo. Atletika je prevagnula onog trenutka kada sam dobio punu stipendiju na pet godina za prestižno sveučilište Florida, gdje sam istražio sve svoje mogućnosti, vidio kako se postupa sa sportašima na najvišoj razini i kako se stvaraju vrhunski atletičari. Riječ je o Sveučilištu koje se smatra jednim od deset najboljih u Americi. I u sportskom i u akademskom smislu onome koji završi taj studij sigurno je da će se neka vrata kasnije mnogo lakše otvarati, što sam se i sam uvjerio. Iako su me ozljede stalno pratile i u atletici, da sam ostao u borilačkom sportu sigurno bi ih bilo još i više. Uvijek kažem da je između atletike i kickboxinga prevagnula trijeznija ljubav prema pametnijoj budućnosti.
Nakon dolaska na Floridu Žunić je zasukao rukave i rezultati su polagano počeli stizati pa su se i u Hrvatskoj počela pratiti tamošnja sveučilišna natjecanja na kojima je jedan »mali iz Zadra« počeo rušiti državne rekorde i izborio norme za velika natjecanja.
– Odlazak u SAD je bio prekretnica za koju je trebalo hrabrosti i odlučnosti. U tome me gurala spoznaja da je to jedini način za uspješan nastavak školovanja i izgradnje sportske karijere, ali i izgradnju mene kao osobe. To mi je mogla ponuditi samo atletika. Iako je i u Americi bilo uspona i padova, činjenica je da sam se tamo razvio u pravog atletičara. Imao sam odlične uvjete i to sam želio iskoristiti najbolje što sam mogao.

Prvi rekord 2007.
A da je Žunić 2007. imao pravi sportski odabir vidjelo se vrlo brzo. Tako je već je u srpnju 2007. na mitingu u Splitu koplje bacio do sjajnih 73,91. U tom trenutku je popravio nacionalni juniorski rekord za više od šest metara, ali i postavio i najbolji svjetski juniorski rezultat ove sezone. Do danas je ostao vlasnik dva nacionalna rekorda u koplju (juniori i mlađi juniori) i jednog u koplju (700 g) (mlađi juniori). U ljeto 2007. je nastupio na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore u bacanju koplja i kugle i prvi put se pojavio na međunarodnoj sceni na kojoj će ostati sljedećih 11 godina. Nakon što je riješio izbor sporta, trebalo se odlučiti i za disciplinu budući da je određeno vrijeme bacao koplje, disk i kuglu.
– Koplje mi je išlo najbolje, a onda se u SAD-u dogodila ozljeda zbog koje sam mislio od svega odustati. Uzeo sam kuglu u ruke kako bih ojačao rame i počeo bacati, bez ikakvih očekivanja. Kada sam vidio da su rezultati kugle jako dobri, a zbog ramena više se nisam mogao vratiti koplju, odlučio sam promijeniti disciplinu. To se dogodilo dok sam bio u SAD i Bog mi je usmjeravanjem u kuglu pomogao nastaviti baviti se atletikom. Trener Steve Lemke, s kojim sam radio na Floridi, mi je pomogao postati vrhunski bacač i njemu možda i najviše dugujem za uspjehe kojem sam ostvario.
Do tada široj domaćoj javnosti relativno nepoznat atletičar, Žunić je zablistao na Europskom prvenstvu u Zürichu gdje je u bacanju kugle bio četvrti i to na svom prvom velikom seniorskom natjecanju. U kvalifikacijama je bacio do 19.94, što je bilo dovoljno za 11. mjesto i finale u kojem je u prvom hicu prebacio granicu od 20 m (20.02), a s drugim je ostvario svoj tadašnji najbolji rezultat karijere (20.68 m). Iduća dva hica nisu mu bila ispravna, u petom je bacio 19.73, a u šestom 19.86 te ipak nije uspio odličan nastup upotpuniti i odličjem.
– Da se nisam mučio s vremenskom razlikom nakon dolaska iz SAD-a, možda bih u Zürich osvojio i medalju. Bio sam u odličnoj formi i na sveučilišnim natjecanjima u SAD-u sam rušio hrvatske rekorde i pobjeđivao pored Ryana Crousera, koji je i danas na najvišoj kuglačkoj razini.
Nakon SAD uslijedio je povratak u hrvatsku stvarnost.
– Došao sam kući u Zadar i slijedi poznata priča s uvjetima za atletiku. Ukratko, u mom gradu nisam imao priliku ozbiljno se baviti sportom. Čak sam počeo graditi bacalište u Crnom. Onda je stigla ponuda ASK-a iz Splita koji mi je dao na korištenje stan, hranu i automobil. Prihvatio sam i otišao u Split gdje sam surađivao s Markom Mastelićem koji mi je bio i trener.

Povratak u Zadar
Nakon što se nadao normi za London 2012. (u koplju) Žunić je Olimpijske igre izborio 2016. u Rio de Janeiru gdje je u finalu kugle bio 11.
– Medalja iz Londona je moj najveći rezultat, ali to što sam nastupio na Olimpijskim igrama me ispunja ponosom. Rio je u svakom smislu nezaboravan, a dojam još više podiže podatak da su to za Hrvatsku bile najuspješnije igre. Tamo je i zablistala naša atletika sa zlatom Sandre Perković i Sare Kolak i broncom Blanke Vlašić.
Ispunile su se ovih dana i riječi iz uspješnice Tomislava Ivčića »Sine, vrati se«…
– Sretan sam što se vraćam u Zadar sa suprugom Leom i kćerkicom Gabrielom. Napokon. Dosta je bilo života u kojem u svakom trenutku morate imati spremne kofere. Tako smo zadnjih godina živjeli u Zagrebu budući da sam se jedino tamo tijekom cijele godine mogao baviti atletikom.
Za kraj…
– Ne mogu reći da žalim za nečim, sve se posložilo baš onako kako je trebalo i kako je bilo najbolje. Svaka pobjeda je bila velika, a svaki poraz otvorio je vrata nečem boljem. Ako baš moram izabrati nešto, onda mi je žao što nikada na Hanžeku nisam pokazao koliko mogu. Tamo je zaista poseban ugođaj za bacanje, a ja sam uvijek imao nekakav peh. Najviše 2017. godine, kada sam bio u formi za 22 metra, a kugla mi je prešla jako preko prsta i odmah mi je natekla cijela šaka. Na zagrijavanju sam bacao debelo preko 21, a na kraju samo 20,60. Ali tako je to kod nas sportaša, treba stisnuti zube i ići dalje, nitko te ne pita kako si i što se zapravo dogodilo, gleda se samo krajnji rezultat. Kako sam to napisao kada sam objavio prekid karijere osjećam veliku zahvalnost Bogu, darivatelju svih talenata, jer ne znam što imam, a da nisam od Njega primio, pa tako i samu volju i rasvjetljenje za razvoj danih talenata i sposobnosti, kako u atletici tako i u kickboxingu, boksu i glazbi. Ne razviti talent značilo bi žrtvovati dar, kako je netko rekao – zaključio je Žunić koji je 2017. proglašen najboljim sportašem Splita i Zadraske županije.

Manualna terapija i Fortius
Profesionalna karijera je završila, ali Žunić će i dalje biti sportski vrlo aktivan.
– Moj angažman će ubuduće biti vezan uz manualnu terapiju i osobne treninge. Nakon što sam se dosta mučio s ozljedama završio sam manualnu terapiju tako da ću od rujna otvoriti svoj centar u kojem ću pružati usluge prevencije sportskih ozljeda, masaže, tretmane sportskih ozljeda, potom grupnih treninga, a nadam se i osobnim treninzima s profesionalnim sportašima.
Žunić će pomagati i u radu AK Fortius kojeg je 2018. godine osnovao Edi Stipić.
– Motivira me veliko iskustvo koje sam stekao s atletikom i ono što mi je atletika dala u životu. Sve bih to htio prenijeti drugima na jednostavniji način, sve ono što sam naučio i iskusio na svojoj koži. Želim mladima uljepšati sport, da to bude nešto što ih ispunjava i veseli. Pritom se nadam razbiti stereotipove koji su se uvukli u atletiku jer sam na sebi probao sve i pokušao sve, od metodologije treninga do pristupa radu.
Žunić ističe kako »danas u atletici ima jako puno mitova i nepisanih pravila koji se trebaju promijeniti«.
– Iskustvo koje imam će mi najviše pomoći od svega i to je puno vrijednije od teorijskog znanja. Želim biti trener koji neće biti u središtu pozornosti, na kojem neće biti sva pažnja. Želim stvoriti atletičara. Pritom je najvažnije da se djeca osjećaju dobro i ugodno, da imaju želju kroz sport živjeti kvalitetno i u svim ostalim aspektima života.