Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Prvi spomen našeg mora, Vira i Mauna

Autor: Ivan Stagličić

15.09.2008. 22:00
Prvi spomen našeg mora, Vira i Mauna

Foto: I. Kronja



«Pružamo i dajemo tebi, blaženom Krševanu slavnom mučeniku i za tebe gospodinu Petru dostojnom opatu tvog svetog dvora, naš vlastiti otok koji se nalazi u našem dalmatinskom moru, a zove se Maun, s čije istočne strane leži otok koji narod zove Vir, da njega ima i vječno posjeduje spomenuti samostan sv. Mučenika bez ičijeg ljudskog uznemiravanja, jer tako je odlučila naša dobra volja uz nazočnost i pristanak prvaka čitavog našeg kraljevstva», navodi se u ispravi
U rujnu 1069. godine izdana je u kraljevskom gradu Ninu, 10. rujna povelja kralja Petra Krešimira IV., kojom ovaj vladar daruje otoke Maun i Vir zadarskom samostanu Svetoga Krševana, općenito poznata kao «Mare nostrum», budući se u njoj spominje kako navedeni otoci leže u «našem dalmatinskom moru» – in nostro dalmatico mari. Bio je to vrhunac vladavine jednog od najznačajnijih i najuspješnijih hrvatskih kraljeva iz Trpimirove dinastije, koji je u drugoj polovici jedanaestog stoljeća značajno učvrstio kraljevstvo kojega su kroz to stoljeće uglavnom potresali međusobni obračuni kraljevskih pretendenata, borbe između braće i opća nesigurnost granica i imovine.
Građanski rat braće
Još od smrti kralja Stjepana Držislava 997. godine, u Hrvatskoj je bilo malo mira. Najstariji Držislavov sin Svetislav i njegov ban Varda vladaju tek nekoliko godina, jer se protiv njih dižu ujedinjena mlađa braća Krešimir III. i Gojislav. U tom građanskom ratu koji se uglavnom vodio oko godine 1000. pobjeđuju mlađa braća, koji potom vladaju kao suvladari. Njihovu vlast u Hrvatskoj potvrdio im je i car Bazilije II., kojega su otišli posjetiti dok je bio na bojištu s bugarsko-makedonskim carem Samuilom.
No car je braći potvrdio pravo na vladavinu u Hrvatskoj, dok je sasvim druga situacija bila u carskoj temi Dalmaciji, koja premda nije obuhvaćala veliko područje nego samo nekoliko utvrđenih gradova na kopnu i otocima, ima izuzetno veliko značenje za hrvatsku državu. Naime ti gradovi, Zadar, Trogir, Split, Rab, Cres i Osor predstavljaju već stoljećima uređene urbane centre, središta obrta i trgovine i izvor kovanoga novca, što Hrvatskoj omogućuje ulazak u robno-novčanu privredu, a također kao luke i katkad samo formalno, a katkad i stvarno carski, bizantski gradovi, omogućuju Hrvatskoj i Hrvatima doticaj sa svijetom, razvijenom kulturom i mnogim općim dobrima tadašnjeg vremena. Upravo ti gradovi prostor su koje Mletačka republika smatra svojom najboljom odskočnom daskom za preuzimanje čitave istočnojadranske obale. Tijekom građanskom rata između kraljevske braće, godine 1000. Mlečani po prvi put uspjevaju u svome naumu i osvajaju uz pristanak cara ne samo dalmatinske gradove, nego zauzimaju i hrvatske gradove na obali kao što je Biograd te otok Pag. Postoji hipoteza po kojoj je odrješene ruke Mlečanima dao i sam svrgnuti Svetislav, koji im je kao talca poslao svoga sina Stjepana. Ideja da je iz braka toga Stjepana s Hicelom, kćerkom dužda Petra II. Orseola, rođen kasniji kralj Dmitar Zvonimi, danas je uglavnom napuštena.
Četrdeset kuna danka
Krešimir III., koji u duumviratu izgleda ima veći utjecaj od brata Gojislava kojeg je i nadživio za deset godina, vodi međutim, stalno borbu ne bi li pod kraljevsku vlast povratio Dalmaciju. Ta borba je diplomatska, ali i oružana, pomoću manjih nasrtaja, pograničnih incidenata, a vjerojatno i pljački. Dužd Oton Orseolo pokreće mornaricu i traži od svojih novih podanika na Kvarneru da mu se pismeno obvežu na vjernost i još k tome to potvrde materijalnim davanjima. Rabljani tako moraju godišnje plaćati 10 libara sirijske svile, Krk 30 lisičjih koža, a davanja za Osor i Beli na Cresu su u tradicionalnim kuninim kožicama, za Osor 40, a za Beli 15. Oton pokušava čvršće za Mletke vezati i južnije gradove u Dalmaciji ali mu to ne uspjeva, a nema ni carsko dopuštenje, no od te 1018. godine počinje mletačko razlikovanje između sjevernog Jadrana kojeg otvoreno svojataju i ostatka dalmatinske teme.
Stalna sukobe između Mlečana i Hrvata u Dalmaciji carski dvor u Konstantinopolu je rješio tako da je vlast u tematu od 1024. ponovno pripala zadarskom prioru. Bio je Dobronja Grgur koji se uzaludno zalagao da se tema ponovno spoji s hrvatskim zaleđem u jedinstvenu cjelinu. Tad je već na kraljevskoj stolici Krešimira III. zamjenio sin mu Stjepan I.
Krunidba u Biogradu
Njega, pak, nasljeđuje Petar Krešimir IV., koji na prijestolje sjeda 1058. godine. Izgleda da je i u ovom prijenosu vlasti bilo bratskih zakulisnih radnji, jer s Krešimir pred papom mora opravdavati zbog ubojstva brata Gojslava. Od pape je oprost dobio, a isto je tako majstorski iskoristio dinastičku krizu koja je tad zavladala u Bizantu, zbog braka carice Eudoksije s Romanom IV. Diogenom. Premda se ne zna točno je li Petar Krešimir, koji je okrunjen u Biogradu na moru, već tad proglašen kraljem Hrvatske i Dalmacije, ili je potonju titulu dobio nešto kasnije. On je prvi hrvatski vladar koji je u Dalmaciji bio i kralj, a ne samo carski upravitelj ili eparh, o čemu se na neki način pohvalio i u povelji izdatoj u Ninu 1069.
«Ja Krešimir koji upravljam obilnom božjom milošću zakonima Hrvatske i Dalmacije i koji držim uzde kraljevstva moga djeda blažene uspomene kralja Krešimira i moga oca kralja Stjepana koji sretno počiva u Kliškom polju», započinje Krešimirova darovnica samostanu Sv. Krševana iz koje se može iščitati još zanimljivih podataka:
«Počeo sam razmišljati kako bi mi svemogući bog sačuvao vlast, koja mi je dana nad nasljeđenim kraljevstvom, a i da bi dao vječni mir dušama mojih predaka, našao sam da u djelima milosrđa bogu ništa nije prihvatljvije, a ništa dostojnije našeg zemljaskog dvora, nego darovati dostojnim posjedima i darovima posvećene domove plemenitih građana i svetaca. Zato jer je bog proširio naše kraljevstvo po zemlji i moru, odlučili smo i spremno odredili počastiti povlasticama samostan svetog mučenika Krševana čije tijelo počiva unutar zidova onoga grada», kaže se u povelji, a iz posljednje rečenice se obično uzima kao dokaz da je u Krešimirovo vrijeme Hrvatska dosegla svoj navjeći raspon granica proširivši se do Drine na istoku i obuhvativši Marijansku oblast na jugu do rijeke Neretve s pripadajućim otocima.
Sudbina drugova Antikristovih
«Pružamo i dajemo tebi, blaženom Krševanu slavnom mučeniku i za tebe gospodinu Petru dostojnom opatu tvog svetog dvora, naš vlastiti otok koji se nalazi u našem dalmatinskom moru, a zove se Maun, s čije istočne strane leži otok koji narod zove Vir, da njega ima i vječno posjeduje spomenuti sv. Mučenika bez ičijeg ljudskog uznemiravanja, jer tako je odlučila naša dobra volja uz nazočnost i pristanak prvaka čitavog našeg kraljevstva», navodi se u ispravi u kojoj se potom po diplomatičkim običajima toga vremena iznose i prijetnje, proklinjanja i sankcije protiv svakoga tko bi navedenu odluku kršio. Tako bi onaj «koji bi se uzdajuži se u smjelost usudio uznemiravati smjelost spomenutog otoka koji smo mi kraljevski darovali i usudio naše zakone rušiti, neka ga stigne srdžba budućega suda i neka bude krivac na psolejdnjem sudu s Herodom, Judom i Simonom Magom, sudionik njihove sudbine u vječnosti, kao i drugova Antikristovih». Spomenuti prekršitelj morao bi, mešutim, takođšer platiti i kaznu od sto libara zlata, a bio bi i proglašen»sramotnim u čitavom kraljevstvu».
Povelju su potpisali Krešimir kao kralj Hrvatske i Dalmacije i biskup zadarski Stjepan, a svjedoci su Adamac, ninski župan, Boleslav, dvorski knez, Vukac, župan Luke, Voleša, djed, Budec postelnik i biribirski župan, Ivan, kraljev kapelan, Petar, sudac kraljevske kurije, Studec, kraljevski vinotoč, gospodin Leo carski protospatar i kapetan Dalmacije, Selislav, ninski sudac, monah Adam, opat Sv. Bartolomeja, Petar, župan Sidrage, Dragomir, župan Cetine, Andrija, biogradski prior te hrvatski biskup i kancelar Anastazije koji je isprave pisao i diktirao te oderdio datumom i gradom Ninom kao mjestom nastanka.
Premda je povelja «Mare nostrum» izdana 1069. godine do danas original nije sačuvan. Najstariji prijepis potječe iz 1248. godine i načinio ga je Petar Papinski, javni notar carskoga dvora koji je prisegnuo na kopiji da je «vidio i pročitao orginalni primjerak ove isprave i prepisao ništa ne nadodavajući i ne oduzimajući što bi moglo mijenjati smisao.»
Sam kralj Petar Krešimir IV kraljevao je još pet godina po izdavanju ove isprave da bi onda nestao s poviejsne pozornice u jednom kratkom i do danas nerazjašnjenom interregnumu hrvatske povijesti, kojemu se, to se doista može reći, poklanja premalo pozornosti u današnjoj historigrafiji. Pa ćemo to makar pokušati popraviti na ovim stranicama jednom drugom zgodom.