Otočka avantura – debakl na terenu i loša spiza

Napokon je došao dan utakmice! Rano buđenje i odlazak na Picadilly, trg prepun navijača. Otprilike tisuću ljudi u kockastim dresovima skakalo je s pivama u ruci, a neki su se kupali u fontani i penjali na krovove zgrada mašući hrvatskom zastavom
Dizanje u 5 sati ujutro. Dva automobila, nas osam na putu u London… Polazak je dogovoren danima unaprijed, s “Male pošte” u 6… Krećemo po planu Zadar – Venecija – London. Razlog – kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo u nogometu u Južnoafričkoj republici 2010., Engleska – Hrvatska.
Nakon dugog iščekivanja i živciranja oko nabavljanja karata zaputili smo se napokon u Europu! Složna ekipica puna entuzijazma – vozači su Ražov i Šopić, a ostatak koji je ispijao velike količine tekućine od hmelja i ječma od 8 ujutro i pjevao navijačke himne čine Petrus, Kerić, Veki, Luka, Kopf i Brala.
Prvo stajanje obavili smo na odmorištu u Janjču, gdje smo uz doručak obnovili zalihe gorespomenute tekućine. Stigli smo i do Italije još uvijek u nevjerici da idemo do Londona. Slobodno vrijeme do polijetanja zrakoplova na relaciji Treviso – London iskoristili smo u Veneciji. Zbog prometnog kolapsa bili smo primoreni parkirati na kraju grada te uzeti “taxi gondolu” koju smo platiti “sitnicu” – 130 eura za otprilike 15 minuta vožnje.
Điradom po starom dijelu Venecije susreli smo naše navijače iz Slavonskog Broda te s njima počeli pjevati “Lijepa li si”. Ostali, većinom turisti, promatrali prizor raspjevane gomile u čudu, te se fotografirali s nama kao da smo dio turističke atrakcije. Nakon sata šetnje i razgledavanja Venecije krenusmo prema Trevisu. Automobile smo ostavili na benzinskoj crpki kraj aerodroma, u nadi da će biti čitavi dok se ne vratimo. Dolaskom u zračnu luku vidjeli smo još kockastih dresova, te opet pjevali sve dok nas strogi carabinieri nisu opomenuli.
Ulazak u avion i eto problema – strah od letenja! U tom trenutku, kad su neki od nas su govorili da ovaj let ne sluti na dobro, u avion ulazi čovjek tamnije puti, duge brade, u crnom baloneru te s velikim turbanom na glavi. Za ne povjerovati, taj čovjek sjeo je pokraj nas. Nismo znali hoćemo li se smijati i plakati. No dobro, stigli smo napokon u London, odnosno na aerodrom Stansted. Već pomalo umorni sjeli smo u autobus, te u centru Londona bili oko 2 ujutro. Našli smo backpacker hostel za desetak funti po danu u samom centru velegrada. Nije neki komfor, zapravo, nije nikakav komfor, ali eto, imali smo gdje prespavati.
Na tribinama cijeli Zadar
Napokon je došao dan utakmice! Rano buđenje i odlazak na Picadilly, trg prepun navijača. Otprilike tisuću ljudi u kockastim dresovima skakalo je s pivama u ruci, a neki su se kupali u fontani i penjali na krovove zgrada mašući hrvatskom zastavom. U Londonu je, više nego drugdje, najgore biti gladan. Šturi izbor su McDonalds i hrpa sličnih fast food restorana, tako da smo jedva čekali povratak na “materinu spizu”.
Brzo je došlo 5 popodne i krenuli smo s Picadillya. Nastavila se zakuhana atmosfera i u podzemnoj željeznici, nismo bili svjesni velikog debakla koji će uslijediti. Došli smo na Wembley, u hram nogometa. Tribine su ble prepune, na njima je bilo navijača koliko Zadar ima stanovnika, 85.000!
Navijanje naših je bilo pravi spektakl, sve do penala u korist Engleske… Raspoloženje je počelo nezadrživo tonuti. Konačnih 5-1 nas je dotuklo. Demoralizirani, vratili smo se u smrdljivi hostel u kojem 40-ak soba na katu dijeli istu kupaonicu. Iscrpljeni i bezvoljni uspjeli smo ujutro obaviti kratki šoping, te smo se lagano zaputili k aerodromu. Dobro raspoloženje vratilo nam se u avionu kad smo se opet počeli družiti s omiljenim pićem svih navijača. Opet smo u Trevisu, auti su cijeli, nostalgično krećemo prema Zadru. Očekivali smo da ćemo kod kuće biti oko 3 ujutro, ali jedan od vozača pogriješio je put te krenuo prema Karlovcu… U svakom zlu ima i dobra, tako da smo oko 4 ujutro stali na dobar fažol s kobasicom u
Macole. Napokon malo domaće spize… Za sat i pol smo u Zadru, avantura je gotova. Unatoč porazu, vrijedilo je!