Novi standardi - dvorana za uživanje i navijanje

Slika korisnika admin
kkzadar_kkbosna_tornado
Zvonko KUCELIN
Jednoj, ni po čemu posebno važnoj utakmici, prisustvovalo je preko šest tisuća ljudi svih uzrasta, spolova i podrijetla

Ja sam navijač Borik-Puntamike. Prvo zato što volim tamo šetati, drugo, zato što mi se čini da im se dvorana nalazi na terenu koji je nakon rata oduzet mojoj obitelji, a treće, zato što su mi nekako simpatični dok djeluju onako iz drugog plana u ovom gradu košarke. Doduše, ne idem im na utakmice (o tome vam stručnije može pričati moja psihijatrica), ne znam ni tko igra za njih, ali mi je drago kada vidim da su pobijedili, a i to je neki oblik navijanja. U vezi sa Zadrom sam se zadnji put nervirao kada su nam besramno ukrali prvenstvo, ono kada se igralo u praznoj dvorani, a mi bili ispred (mislim '97. ili '98). Od tada sam se ohladio, postalo mi je nekako svejedno, više nisam mogao pamtiti kako se zove koji igrač, a osobito otkada nikako ne mogu shvatiti u kojim to sve ligama i prvenstvima (je li to isto?) igra KK Zadar.

A znam ja napamet sva osvojena prvenstva, sve igrače, sve pojedinosti, iako nisam išao na utakmice. Već nam je dulje vrijeme i reprezentacija totalno potonula pa smo od svjetske velesile postali goli prosjek, tako da me i to dodatno ohladilo. Jednostavno sam takav. Ne volim artificijelnu euforiju. Sva su mi ta natjecanja samo sjena nekadašnjih prvenstava ili europskih kupova. U zadnje vrijeme, moji vršnjaci koji su prije dvadeset godina prestali ići u Jazine, odjednom su počeli kupovati godišnje pretplate i s unucima kretati put Višnjika. Tamo se, dakle, očigledno zbiva nešto zanimljivo što treba istražiti.

MODERNA ARHITEKTURA

Iako se u novoj dvorani odigralo tek nekoliko utakmica, a ponajmanje košarkaških, izgleda da se razvio jaki interes za boravak u njoj. Dobro sad, za tenis nije bila baš neka navala, ali su ekipni sportovi ipak ono po čemu smo najpoznatiji, pa to narod logično, najviše i voli. Kada govorimo o ekipnim sportovima koji se mogu igrati u dvorani, onda mislimo na košarku i rukomet. Rukomet je podignut na razinu nacionalnog sporta tek nakon iznimnih uspjeha u posljednih nekoliko godina iako je uz vaterpolo, daleko trofejniji od košarke. Ali, košarka je najuspješniji zadarski sport pa je kao takvu treba i poštovati. Zato sam stegnuo zube i u subotu, čvrsto stiskajući u ruci godišnju pretplatnu iskaznicu moga kuma koji je na putu, krenuo prema novoj dvorani. Iako je zovu "peka", meni je to vrlo lijepo zdanje, onako glomazno i sjajno. Doduše kada bi se podigao i koji minaret pokraj nje izgledala bi znatno drukčije, što samo dokazuje da je moderna arhitektura nešto vrlo zagonetno za običnog čovjeka. Kada smo kod toga, Zadar ima puno eklatantnijih primjera te enigmatske komponente. Dosta se prošetati Jazinama i gledati nova zdanja s obje strane uvale. Ali, s obzirom da nije pametno dublje zadirati u teme u kojima nisam stručan, a koje su malo i opasne, vratimo se mi našoj dvorani i onome što se u subotu u njoj zbivalo.

DO SADA NEPOZNATI STANDARDI

Zadnji sam put na košarci bio nedavno. Nema tome ni trideset godina, kada je Zadar pobijedio moskovski C.S.K.A., a ja sam tome svjedočio. Gledao sam te mlade igrače koji će u klubu igrati godinama i desetak godina kasnije osovojiti onu čuvenu titulu protiv Cibone u Zagrebu. Osobito me se dojmio Popović koji je te večeri ubacivao bukvalno svaki šut. To mi je bila druga utakmica. Na prvoj sam bio nekoliko godina prije kada je Zadar pobijedio beogradskog Metalca. Ono po čemu će mi te pobjede ostati u sjećanju, strašna je gužva pri ulasku, neudobne tribine, a ponajviše po groznoj zadimljenosti unatoč natpisu o zabrani pušenja. U novu sam dvoranu ušao kao gospodin, relativno udobno mjesto čekalo me rezervirano, a kao najvažnije, nitko nije zapalio cigaretu. Već taj red koji je vladao, vrlo me je ugodno iznenadio i podigao mi raspoloženje pred utakmicu.

Kada je nešto novo, sigurno ostavlja bolji dojam, ali ovdje je sve vrlo dobro riješeno, a osobito kada sam saznao da naša sjedala, s kojih smo vrlo dobro vidjeli igralište, spadaju u jeftinija i lošija. A kada smo kod sjedala, tko je nekada mogao misliti da će te tvoje mjesto čekati rezervirano tijekom cijele godine ako kupiš pretplatu? U dvorani postoji čak šest ekrana od kojih četiri vise iznad centra igrališta, i ispod kojih se ja ne bih rado prošetao jer mi one sajle koje ih drže da ne tresnu na parket djeluju malo tanko. Nekako mi fali onaj stari semafor s nacrtanim pijetlom (ili se radilo o nekoj sličnoj živini), onim točkicama za "lične" greške, i onim natpisom "domaći gosti", koji mi kao malome nikako nije bio jasan (kakvi su to domaći gosti?).

PUBLIKA SVIH DOBI

U novoj je dvorani prisutna važna društvena komponenta jer se ljudi s pretplatničkim kartama permanentno viđaju, upoznavaju i druže kroz cijelu godinu. A publika je uistinu svih dobi. Rekorde je oborila jedna simpatična gospoja koja je sjedila dva metra od aut crte s dvoje djece od otprilike dvije-tri godine. Inače, toliko djece na okupu nisam vidio još od davnih dočeka Štafete mladosti kada su svi učenici osnovnih škola morali ići na Zeleni trg mahati zastavicama. Puno ih se dosađivalo jer, budimo realni, koje to dijete od četiri godine može zanimati košarkaška utakmica? Zato ja predlažem sljedeće. Dok traje utakmica, na ekranima okrenutim publici puštati crtane filmove, da se djeca malo zabave. Zamislite sljedeću scenu. S ekrana mašu Teletubbiesi, a gomila djece, uključujući i one odrasle koji su još na toj razini, viče: "Pa-pa Tinki-Winky! Pa-pa Dipsy!"

Oko mene su sjedili sve neki fini ljudi koji su dostojanstveno pratili utakmicu, osim u trenucima kada bi se nervirali. Vidio sam i jednu moju dragu susjedu, koju cijeli život znam kao vrlo smirenu i kulturnu osobu, kako sa svojim prijateljicama žustro komentira i apostrofira svaki dobar ili pogrešan potez. Nije mi jasno zašto su se ljutili kada je Zadar cijelu utakmicu uvjerljivo vodio? Kako bi tek reagirali da smo gubili?

NOVITETI U KOŠARCI

Što se tiče same utakmice, primijetio sam da se u zadnjih desetak godina, otkada ne pratim taj sport, puno toga promijenilo. Prvo što me iznenadilo je pojava simpatične mlade djevojke koja je na parket izašla u ulozi suca. Još me više iznenadilo kada ju je publika pozdravila pljeskom i kad je dobila cvijeće, što je po mome skromnom mišljenju i najveći uspjeh postignut na subotnjoj utakmici. Druga zanimljivost su dresovi koji su na nekim igračima stajali tako dobro, kao kada bi pilić šetao seoskim dvorištem s nazuvenim klompama. Jedan je, pak, zadarski "stranac" imao hlače koje su toliko podsjećale na dimije, da mi je, kada sam ga ugledao, spontano došlo da zapjevam sevdalinku "Prošetala Suljagina Fata".

Pokraj terena, u neposrednoj blizini, a za vrijeme time-outa i opasno blizu Zadrove klupe, vrtjelo se neko stvore obučeno u kostim tigra ili geparda. Ljubazni su mi susjedi ovako neukom objasnili da se radi o klupskoj maskoti. Ne razumijem se baš u maskote, ali mi se nekako čini da nam grad ima autentičnije životinje uz koje su naši ljudi tradicionalno vezani, a koje se moglo iskoristiti u tu svrhu. Ja bih, recimo, predložio srdelu ili brancina iz uzgoja. Ali, kada su se već odlučili za veliku mačku, bar im je kazalište lutaka bilo na dva koraka od dvorane i tamošnji bi majstori sigurno napravili nešto zanimljivije.

Jedan od noviteta za mene je bio i spiker koji nakon koša govori kako se zove igrač koji ga je postigao. To doduše piše ljudima na dresovima, ali dobro. Zanimljivo je kako on to izgovara. Npr. Tooodor Geečevski!!! To vjerojatno podiže tenziju, ali onda bi trebali kao u NBA ligi imati i čovjeka za orguljama koji bi svirao one zvukove koje je Spielberg koristio u filmu "Ralje", kada se neman približava i nakon čega možete očekivati pokoji odgrizeni ud.

KOJA RIJEČ I O UTAKMICI

Sama me utakmica nije toliko zanimala. Nisam toliko izgubljen u prostoru i vremenu da ne bih znao da na teren za ekipu Bosne neće istrčati Varajić, Delibašić, Bečić i Radovanović, ali ovi koje smo gledali, ili nemaju pojma, ili im se nije dalo igrati pa su i izgubili s preko trideset koševa. Osim toga, iako su ih snimale kamere i gledalo toliko svjedoka, nisu se mogli suzdržati, a da se u nekoliko navrata međusobno ne pljeskaju po stražnjici što je valjda neka moda ili nov običaj. Zadar je igrao dobro i dao puno koševa. Pogađali su i Tošo, i Roko, i Rančić, i Perić, a meni je najbolji bio zadnji koš koji je dao Oliveira, novo pojačanje iz Brazila (šalim se, naravno). I ja znam da je riječ o Olivariju, perspektivnom junioru Zadra, čuo sam od ljudi oko sebe). Osim toga, nekako mi se činilo da trener Petrović ima gomilu igrača na izboru, kao da ih beskonačno može podizati s klupe i slati u igru.

Nakon utakmice je izostala tučnjava s gostujućim navijačima jer ih nije ni bilo, a da su i bili prisutni vjerojatno bi bili zabavljeni batinanjem svojih vlastitih igrača s obzirom kako su im igrali. Naši bi ih navijači mogli eventualno tješiti. Ipak, kada se budu igrale incidentne utakmice, nakon kojih su mogući nemiri, organizator ne bi smio gostujući autobus ostavljati onako, na brisanom prostoru.

MUDRI ZAKLJUČAK

Ono što u svemu ovome fascinira svakako je podatak da je jednoj, ni po čemu posebno važnoj utakmici, prisustvovalo preko šest tisuća ljudi svih uzrasta, svih spolova i podrijetla. U ljudskoj je prirodi želja za druženjem. Ljudi žele vidjeti i biti viđeni, a nova je dvorana ove subote bila pravo mjesto za takvo što. Naravno, nije mi na kraj pameti tvrditi da je košarka bila u drugom planu, ali je činjenica da smo svjedoci jednog sociološkog fenomena koji će sigurno bolje od mene objasniti ljudi čija je to struka. Dotle, ako volite košarku, dobili ste mjesto gdje ćete u njoj moći uživati, u ugodnom ambijentu, a vrijeme će pokazati ostalo.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno