Nije to ona Hrvatska iz 1998.

Slika korisnika admin
ZVIJEZDA RUSIJE I DDR-A

U utorak smo na trećem programu Hrvatske televizije (inače najboljem programu koji se uopće može i vidjeti općenito) mogli gledati film Dejana Aćimovića "Moram spavat anđele", koji je dobar, ali je još bolje što je to prvi film koji se emitira i za slabovidne i slijepe osobe. Naime, cijelo vrijeme imamo naratora koji govori što se sve događa na ekranu, tako da i ja koji radim tri posla odjednom, od toga imam koristi. Filmovi kojima se radnja događa u sada već dalekoj prošlosti, mogu probuditi izvjesnu nostalgiju za nekim davnim prošlim vremenima, ali ja to gledajući ovaj film nisam doživio zbog sadržaja, nego zbog muzike koja taj film prati. Izgleda da se onda na radio i televiziju ipak nije moglo probiti svakakvo smeće kakvo danas moramo slušati. Bilo je zanimljivo čuti npr. Gabi Novak ili Zdravka Čolića, ali smo vidjeli i jednu zanimljivu, pomalo već zaboravljenu pjevačicu, Ljupku Dimitrovsku.

Nikada je nismo slušali, jer su joj pjesme bile ubi bože dosadne i djetinjaste, ali da je imala sluha imala je (doduše, netko će reći da za takve pjesme sluha puno i ne treba). Izgledala je uvijek isto. Frizura je bila toliko ista da je već izgledala kao perika, a i osmijeh, kao da je bio posljedica zatezanja lica, čega u ono vrijeme ipak nije bio. Ali što je zanimljivo, a što sam nedavno pročitao? Ljupka je naime bila popularna i u Rusiji, ali i u DDR-u, toliko da je njihova legendarna klizačica, svjetska prvakinja Katarina Witt, prilikom nekog onovremenog natjecanja u Zagrebu imala samo jednu želju. Dobiti autogram od Ljupke Dimitrovske. Zanimljivo, zar ne?

KADA TI GLEDANJE UTAKMICE POKVARE ZLOBNI KOMENTATORI

Dugo nisam ništa o nogometu, jer nije bilo ništa novo smiješno u domaćem tzv. prvenstvu, pa sam nekako skupio snage pogledati ogled s Bugarima. A kako možeš gledati utakmicu kada moraš slušati spikera koji prvih 20 minuta koristi svaku priliku da opet ponavlja ono zbog čega su se domaćini naljutili i oko čega se najviše razglabalo prije utakmice, a radi se naravno o podcjenjivanju domaćina. U samom startu saznajemo kako smo mi bolji, kako bi mi trebali tu dominirati, kako "ovaj bugarski par braniča i nije nešto", a posebno je bilo bez veze napominjati da ovo nije ona Bugarska iz 1994. godine i da nema više Stoičkova, Konstadinova (a zaboravlja Trifona Ivanova, jednog od najvažnijih igrača te generacije)... Zamišljam kako sa druge strane stadiona bugarski spiker govori kako ovo "nije ona Hrvatska iz 1998., kako nema više Prosinečkog, Bilića, Jarnija...". I cijelo vrijeme tako, a osobito je bilo stupidno kada je pri zamjeni igrača napomenuo kako je "jednog drugoligaškog igrača, zamijenio drugi drugoligaški igrač", zaboravivši da se radi o drugoj njemačkoj i talijanskoj ligi, u kojoj bi naši prvoligaši bili samo vreća za napucavanje. Ma svi bismo mi (osim onih kojima utakmice služe za praviti nerede pa im je svejedno hoće li se prekinuti i registrirati s 0:3 za protivnika) htjeli da naši pobjede, ali malo umjerenosti ipak ne bi škodilo.

MAŠTOVITO I SMISLENO NAVIJANJE

Vrlo je zanimljivo kako naš spiker, gospodin Balog, rezonira kada su navijači u pitanju. On naime osim što potcjenjuje bugarske igrače, to isto radi i s navijačima. Po njegovom rezonu, bugarski su navijači jako nemaštoviti, jer cijelu utakmicu navijaju jedno te isto "Bugari - junaci", što je kao krajnje bez veze i nisu u stanju smisliti neke pjesmice ili slogane. Čovjek se ozbiljno upita što je tom čovjeku, ili je možda mišljenja da je ono što se može čuti na domaćim stadionima maštovito i smisleno. Možda misli da je navijanje dobro samo ako ti nakon toga stigne kazna od UEFA-e, ili ako se završi općom tučnjavom ili prekidom utakmice. I taman je to rekao što je rekao, a ono na tribinama zlo i naopako, lete baklje, tuku se s policijom... Ne znam tko je prvi počeo, ali da su mnogi to i željeli nije sporno. Balog naravno brani naše navijače i kaže kako su im prije utakmice oteli jedan transparent pa je to onda kao u redu. Sada će naravno netko reći da se ne radujem pobjedi. Radujem se ja, ali se bojim da se ne preračunamo, jer je činjenica da smo jedva pobijedili i to autogolom protivnika. Naši igrači su pokazali kako su ipak pametniji od ovih koji stvaraju gluposti i protiv Azerbejdžana su bili složni i bolji. A kako i ne bi kad se nije igralo na Maksimiru nego u Osijeku.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno