Nekad nije bilo zvučnih tlakomjera, čitača inzulina i boja, audioknjiga…

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa  zadarska Udruga slijepih otvorila je vrata za sve zainteresirane.
Ova udruga djeluje već 65 godina okuplja 200-njak članova iz cijele  županije – slijepe, ali i slabovidne osobe.

Videći pratitelj za 30-ak članova
U svom radu usmjereni su prema potrebama članova te im tako, pomažu prilikom podnošenja i rješavanja različite dokumentacije, imaju i  sportsku sekciju koja organizira natjecanja u pikadu i šahu, kao i edukativne te socijalne programe kojima olakšavaju život članovima.
– Udruga trenutno ima i jednog videćeg pratitelja slijepih osoba, koji je  zaposlen u okviru trogodišnjeg programa Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike. Pratitelj je na raspolaganju članovima  udruge za bilo koje potrebe od odlaska liječniku, preko vođenja u kazalište ili na koncert, do pomoći pri igranju pikada ili odlaska u kupovinu.  Član udruge odlučuje kada će i za što angažirati pratitelja, pojasnio nam  je Sandi Špaleta iz Udruge slijepih. Dodao je kako ovu uslugu redovno  koristi 30-ak članova.
Udruga također pomaže i članovima koji su slabijeg imovinskog stanja  kao i pri redovnom školovanju i studiranju.
Prošetali smo prostorom Udruge gdje je izložen samo dio pomagala  koje slijepe osobe koriste tijekom dana kako bi sebi olakšale svakodnevicu. Tako smo vidjeli razna tiflotehnička pomagala, kao što je nezaobilazni bijeli štap pomoću kojega se slijepi kreću, kao i razne zvučne aparate  među kojima su zvučni tlakomjer, zvučni čitač inzulina, zvučni termometar, potom knjigu na Brailleovom pismu, pisaću mašinu za Brailleovo  pismo, ali i brojne audioknjige na CD-ima. Izložene su i taktilne oznake  kojima slijepe osobe označavaju predmete u domu, posebice u kuhinji  kako bi ih mogli lakše raspoznati.

Pomagala olakšavaju život
Također, izloženi su i bar kodovi koji se mogu zalijepiti na predmete ili  odjeću, te osoba potom pomoću čitača bar koda može raspoznati o  čemu se radi. Također, ima i čitač boja koji se prisloni na boju te ju prepozna i kaže koja je.
Izloženi su i domino, šah, "čovječe ne ljuti se" te zvučni pikado namijenjeni slijepim osobama s posebno napravljenim i izdignutim poljima  kako bi slijepe osobe dodirom mogle raspoznati o čemu se radi.
Nikola Vitlov jedan je od članova udruge koji je kao dijete ostao bez vida.
– Mogu reći da je puno lakše sada živjeti jer imamo jako puno pomagala koja nam olakšavaju život. Sada imamo i brojne aplikacije za mobitel uz koje je sve lakše, rekao je kratko Nikola kojega smo zatekli u udruzi,  a koji je 43 godine radio u HEP-u i sada uživa u mirovini.

Telefonistica u Elektri 19 godina
U Elektri radi i Ilijana Lisica, koja je na poslu u telefonskoj centrali već 19 godina.
– Jako sam zadovoljna poslom, kolege imaju razumijevanja. Svi su srdačni i uvijek  rado pomognu, počela je priču gospođa Ilijana, inače majka dvoje tinejdžera. Rodila  se s oštećenjem vida, a potpuni gubitak vida imala je prije devet godina. Ipak to ju  nije spriječilo da nastavi raditi te svakoga dana dolaziti autobusom od Zatona do Zadra i uz pomoć bijelog štapa dolazi na posao u Elektru.
– Prvi put kad sam krenula u šetnju bilo me jako strah, pa se onda zna dogoditi da  niste skoncentrirani te se lako pogubite. Zato sam sebi govorila da to mogu i da ću  uspjeti i tako je bilo. Od kuće do autobusne stanice imam skoro pola sata hoda i toga  me bilo strah, ali jednom kad sam to uspjela, poslije je bilo lakše. Osim toga, ljudi su  jako susretljivi i pomažu. Vozači autobusa također vrlo rado pomognu, ispričala je  gospođa Ilijana. Dodala je kako iz autobusa izađe na stanici na Ravnicama te odatle  pješači do posla. Međutim, rijetko kad ide sama, jer uvijek netko pomogne preći cestu, otprati je dio puta, tako da šetnja prođe brže i jednostavnije.
 – Zahvalna sam ljudima koji mi pomažu jer su to male sitnice, ali puno znače, rekla je Ilijana dodajući kako joj suprug jako puno pomaže.
 – Dok su djeca bila mala imala sam ostatke vida, ali kretanjem u školu kćeri, vid  mi se izgubio. Tada je bilo teško jer joj nisam mogla pomoći oko zadaće i drugih  stvari, ali angažirali smo jednu ženu koja joj je pomogla oko učenja. Najvažnije je razumijevanje te želja za pomaganjem, rekla je Ilijana čija su djeca već odrasla pa mogu pomoći u kući. Dodala je kako su se oko kuhanja podijelili te ponekad skuha ona,  ponekad suprug, a nekada i sin koji je trenutno u školi za kuhara. Kćer je naslijedila  njene probleme s vidom te je u Zagrebu u posebnoj školi za slijepu djecu.
Istaknula je kako im videći pratitelj također pomaže pri obavljanju nekih stvari.
– Trebalo bi uvesti brojne stvari koje bi nam omogućile kretanje gradom kao što su  zvučni semafori, a kojih skoro ni nema. Osim toga, trebalo bi povesti računa o nogostupima na kojima bi trebalo zakrpati rupe jer ih mi ne možemo vidjeti i možemo  pasti, pojasnila je Ilijana probleme s kojima se susreće, a koje većina ljudi uzima  zdravo za gotovo.